Knjiga ima nevidljivu snagu, diskretnu ljepotu i blago lice. Ima moć izmamiti poštovanje i onih koji se ne druže s knjigama, ali zaziru pred njezinim koricama.

Marina unuka Iva, budući da se bavi etnologijom, nedavno je objavila zanimljivu knjigu, tematikom blisku duvanjskom podneblju, a u nju je utkala obilje etnološkog i etnografskog blaga što su joj ga otkrivali did Jure i baba Mara te kumovi Manje i Anđa. Iva ih je stoga pozvala na promociju knjige obećavši im javnu zahvalu i počasna mjesta.

Odjeveni u misni prislak, došli su u veliku dvoranu. Na samom ulazu Anđa se uhvatila za Maru i tiho priupitala:

Oćemo li nas dvi na žensku stranu? – u isti tren je postala svjesna osobne nepromišljenosti, ali joj nikako nije znala umaći. Svoje male nesmotrenosti Anđa je pripisivala „gnjetenju“, verbalnoj odgojnoj mjeri što se prakticirala s namjerom razvijanja poslušnosti, ali bi u kombinaciji s genetikom najčešće polučila – nesigurnost.

Manje i Jure su se držali zajedno zagledajući lijepo uređeni interijer svečane dvorane. Zamijetili su visoki, moderno osvijetljeni strop, glatko navučene zidove te ugodnu toplinu.

Mora da je podno grijanje – zaključi Manje pa odmjerivši visinu, prozbori – tribalo je ovde dosta skele i dobri majstora, urađeno, brate, nema šta? Ne bi ovom ni Švabo našo manu.

– Znana je ruka vukla letvu – Jure će zagledan u oličene zidove – ne vide se sastavci, a ćoškovi i ivice lipo izvučeni, pravo majstorski.

– Moglo je ovo i bez nas – oglasi si se Anđa – ovde nema nikog od naše glide. Mene sve stra’ da ne posrnem ili se potpuntam na tepih. Brte, šta za kog nije – nije!

– Kako nije? – prekori je Mara – koliko i’ ne odgovara svom položaju, pa gaze uzdignute glave. Triba, bona, virovat u se. Je li nam Iva rekla da smo „žive legende“?

Mara je, umirujući kumu, promatrala posjetitelje i osjećala zahvalnost na ukazanoj prilici. Veselila se uspjehu svoje unuke bojeći se da ne zaplače od ganuća kad je vidi za govornicom. Zadovoljno se smješkala prijateljima i poznanicima koji su je srdačno pozdravljali i čestitali na unukinoj knjizi.

– Meni je svejedno – Anđa se malo vrcnu –  ne znam što čestitaju tebi, nisi ti knjigu pisala?

– Ne znam – Mara slegnu ramenima – nema ništa loše u lipoj besidi, kuma.  

Ja bi volila da nas negdi sidnu – vrpoljila se Anđa – otrnuše mi noge na jednom mistu. Vidim da je dodijalo i Manji, drži se za bedru. Ne znam, Bože, oće li mu se oduljit?

U jednom trenu se kume trgnu na iznenadni bljesak i uglas izuste:

Ojmisusovo! – Anđi poleti i ruka na čelo – oklen siva, a ne čuje se grmljavina?

Brzo shvatiše kako su postale meta mladog fotografa pa su se blago smješkale, ne otvarajući usta. Otkad svi slikaju sve i svašta te javno objavljuju, kume paze na izgled i pokrete. Anđa redovito opominje Manju zbog loših navika oko pojate, iako se, poznajući Manjine sklonosti, više boji zvučnih zapisa, nego fotografiranja.

– Samo da ne đavlekne ili ne zabeštima, jadna ti sam? To mu je svaka druga – zdvajala je nepotrebno.

– Ne vozi brigu! – utješi je Mara – zna kum kako di triba. Prilike donesu i ponašanje, moja kuma. De, i ti se malo stentaj, zasmiji se i gledaj kako ljudi uljudno razgovaraju kad si već ovde prispila.

Anđa posluša kumu, zagleda se u neobično ukrašeni stol na kojem su stajale Ivine knjige. Pomisao kako su u tim knjigama i one babine molitvice što ih je ona kazivala, ispuni je ponosom. Nije se nikada vidjela u svijetu knjiga, a sada je bila dio tog svijeta, spoznavši kako i njezina prosječnost nešto vrijedi.

Uostalom, vrijedi sve što se želi oplemeniti. Knjige upravo tome služe, pričanjem prezreti malodušje i riječima posijati sjeme dobra.

A kako će kumovi doživjeti stručne riječi i kritičke osvrte, čut ćemo?

Iva Bagarić/Tomislavcity