Mnogi će s pravom reći kako je naša društvena zbilja puna apsurda. Naravno, svi ćemo prihvatiti istinitu tvrdnju, ali malotko će preuzeti dio krivnje na sebe. Istina je kako često svjesno dopuštamo apsurdne situacije jer se ne želimo nikom zamjeriti, nego se prepustimo stihiji klimajući i smješkajući se i vječno težeći onom što nemamo, a ne cijenimo ono što imamo.

Tako će i Anđa uz zajedničku popodnevnu kavicu analizirati aktualna događanja, s uvijek prisutnom notom samosažaljenja.

– Bože moj, lipo ti je sad biti zaljubljen? Čovik ti kupi cviće s crvenom mašnom, bombonjeru na srce pa te odvede na večeru? – kontala je poluplačnim glasom i žmirkajući nudila Manju, Juru i Maru kavom dok je oni i nisu previše doživljavali poznajući Anđinu narav. Ona je bila uporna u svom naumu i zvoncala:

– Što li ti moj čovik? On ne zna ni za moj rođendan, ni za imendan, a kamoli za Dan zaljubljeni’? Eh!

– Kako ne znam, jadna ne bila? – Manje će u svom stilu.

– Rodila si se o Kalandori, malo posli rata. Te godine su provrila vrila, jedva te odnili krstit’. Imendana i nemaš, nijedna Anđa nije sveta. A Dan ljubavi se nije slavio u naše vrime, što ne znači da nije bilo ljubavi. A i da je, ti ne bi dala trošit’ pare na iskonice. Uvik si se čudila što svit kupuje cviće, ti bi volila kutiju keksa. Evo bi ti ja kupio bombonjeru, ali ćeš je negdi šušnut’ dok joj rok ne isteče. Tako da je tebi isto, nemaš ti za čim žalit’, samo što ti je ušlo u običaj. Je li tako, Anđelija? Duša žugeljat’.

Dok se Anđa vrpoljila na Manjino zadirkivanje, Mara je po običaju branila mušku stranu. To je njoj usađeno domaćim odgojem što ga je i ona prenosila na svoju djecu vjerujući kako se muško treba poštivati ako je „iprijub čovik“.

– Dobar je kum Manje! Nije od nove mode, ali mu ljudstva nema nadaleko. Šta ti je para zaradio i dao u ruke, moja kuma, i nikad nije pit’o na što si potrošila? Di su naši ljudi? Nema i’ na svitu. A, ruku na srce, i mi smo znale čuvat’ i šćedit’ k’o niko. Kokad smo virovali jedni u druge. To ti je prava ljubav, samo je nismo ‘vako slavili javno, naočigled, već potajice. Tako vrime donilo.

– Eto, ti ga brani! – Anđa se usprotivi, tipično ženski.

– Uvik je Jure bolje drž’o do tebe, nego Manje do mene. Nisi nikad redak istrala do kraja, uvik bi kum izaš’o prida te. A Manje bi se izvalio na među i zvao mene da mu pomognem. Nisam ja to zaboravila. Vaša je ljubav za pripovid, a moja brte nije.

Ovom Anđa potaknu živu raspravu u koju se uključi i kum Jure.

– Ti si, kuma, bolje kopala od njega. Prva bi gonila u galjom. Nije ti niko mog’o opelit’ u kopačini. A jesi li zaboravila kako bi ti Manje pustio sva kolja kad bi nosili naviljke? Drž’o je on do tebe, k’o malokoji.

– Branite vi njega koliko god ‘oćete, svejedno bi on meni mogo digod kupit buketić cvića, tako rade ljudi po svitu, gledam svaki dan.

– Utrnut ću ti tevizor, Anđe! – smijao se Manje na sav glas.

– Šta žensko oko vidi, to teleskop ne zabiluži! Nu, Anđa bi sad od mene pravila ‘Merikanca koji nosa cviće i smije se k’o subudalast? A kad te je pito Jozo Antukin, nisi mu tila, zato što je prič’o kako će on svoju ženu slušat’ u svemu i držat k’o kap vode na dlanu. Reci, Anđe, nije li tako bilo?

Rasplinu se Anđina ljutnja pred Manjinim zadirkivanjem pa i ona progovori veselije.

– Ne znam šta sam u tebi vidila? Ti si mene uvik plaš’o kako ću te morat’ slušat’ i svašta radit’, a ja se opet zagledala u te? Jozo, nesritnjak, bio dobričina i mogla sam s njim kako ‘oću, a eto, nisam mu tila, bio mi nekako ženskast i smišan. E, da mi je ova pamet, a ono vrime?

– Opet bi ti prigela za Manju, to ti je ljubav, moja kuma. Prava pravcata.

– More bit da je, kad ti kažeš, ti si znanija od mene? – Anđa je bila ironična i sumnjičava.

Jure i Manje su, na spomen ljubavi, promijenili temu, ali im je na licu ostao osmijeh, onaj što ga ispiše jednostavna i prava ljubav kakva je bila njihova, iako je često nisu ni bili svjesni.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Ilustracija