Martinovi i Zorkini svatovi su bili u njihovim kućama, cijelo selo je pomagalo u poslu. Praznile su se po dvije – tri sobe, donosili stolovi od susjeda. Skupljali su se tanjuri, žlice i vilice, posuđivalo iz prodavnica, a poslije svadbe danima bi se vraćalo sve svojim vlasnicima. Tražilo bi se po selu zamijenjeno suđe, ali se ništa ne bi zamjerilo. Svaka bi domaćica „stala ukraj“ svom paljku ili tepsiji. Tako je i Anđa s tuđim paljkom obilazila susjede pitajući s vrata je li tu njezin izgubljeni, a kad je na Staninim vratima glasno ponovila isto pitanje, čula je odgovor nagluhe kone.

– Nije ovde, i moji su u „skaki“! – pa Anđa uđe u kuću i s vrata mahne starim paljkom.

– Ne pitam za malog, već za paljak, vratili mi tuđi, a moj sjajan i nov novcat.

– A ja se pošutila, zap’o me lipši od tog mog krnje. –  nasmija se Anđa, onda priča i šala poteku kao rijeka.

Večer prije samih svatova u mladićevoj kući bi se spremala večera pri kojoj se prakticiralo „krštenje svatova“, imenovali bi se kumovi, jenge i diverovi, čauš, barjaktar, doktor i stari svat. Muška strana je imala premoć, a curska bi dočekala svatove ručkom i samo nekoliko svatova „pratiovaca“ bi išlo na vinčanje i u momačku kuću na glavnu večeru. Zanimljivo je kako u svatove nisu išli roditelji, nego samo bliži rođaci. Zrelija rodbina bi donosila „prinos“ i čekala svatove kod kuća. Za „prinos“ se nosio pršut, gajba pive i keks, nisu se pravili kolači za svatove, osim gurabije za „kolač“.

Stari svat je vodio svatove  i pazio na protokol. Martinove svatove vodio je tetak Boća kao stari svat. Ta uloga mu je odgovarala. Onako krupan i rumen, s velikim crnim brkovima i šeširom na glavi, ‘ličio je na dobrog zabavljača. Pjevao je i pocikivao mašući bocom rakije i pri tom otkrivao zlatni zub koji, kao nova moda, uđe i u pjesmu. Zapjeva je tetak u šaljivoj verziji.

„U mog lole u moga goluba – četiri mu od konzerve zuba.“

Došavši u Zorkinu kuću, uslijedilo je kupovanje mlade. Ispred sobnih vrata spremno su stajale Zorkine tete i strine smišljajući šaljive odgovore na uobičajene upite jenga i diverova.

– Mi smo ovd’e nešto izgubili i danas smo došli po svoje? – zborio je mladi diver veselo.

– Ima u nas svašta lipo, samo triba platit’ ako ‘oćete vidit’? – sipale su dosjetke koje je Zorkina mater slušala i krišom davala znak tetki Delfi da ne „cigane“ priviše. Događale bi se često i neugodnosti pri tom običaju kao i ova kad je strina hvaleći mladu rekla:

– U naše je cure sve na svom mistu. K’o „upis“! – to je malo dirnulo Zorku jer nije htjela slušati prigovore na Martinov izgled što su ih tete sipale kao iz rukava, podbadanje im je bilo jača strana. Ona je otvorila vrata mimo pravila i prekinula tetina nadovidanja, čime steče naklonost Martinove rodbine.

Svatovi su pjevali, igralo se kolo pred kućom, a čauš je hvatao kokoši i vezao ih na svoj štap. Doktor je u bijelom mantilu pokušavao pregledati seoske mlade, a one bi glasno vrišteći bježale pred njim. Sve su to promatrali seljani poštujući običaj dolaska „u kolo“, a poslije odlaska svatova uslijedilo bi zajedničko čašćenje za svatovskom trpezom. Djeca su veselo trčkarala okolo i smijala se čauševoj posjeti kokošinjcu.

U jednom trenutku, ustao je tetak Boća, održao prigodnu zdravicu i začinio je svojom dosjetkom.

– Dragi naši, novi pretelji, dobro ste počastili našeg čauša, ali ja kao stari svat moram tražit’ oštetu jer je vaša kokoš Žutka, da prostite, uneredila obraz našeg svata pa bi bilo lipo da nova prija poljubi u to misto, i izmiri šćetu? – tetak je dizao atmosferu svojim šalama, to mu je bila specijalnost.

Nitko nije očekivao odgovor tetke Ruže koja je došla sa svojim mužem Slavoncem i donijela paket slavonskih kolača, ali i veseli bećarac kojeg zapjeva, na veliko negodovanje Zorkine matere i strine. Nisu one previše voljele „vetleušastu“ zavu, žugajući joj kako bi se „udala u svoje selo da je valjala“. Začuđeno su gledale kad teta raširenih ruku prođe kroz svatove i zapjeva pred čaušom:

„Ja ću vašu šćetu namiriti – šta će meni od poljupca biti?“- pa poljupcem u obraz, izmami glasni pljesak, ali i sašaptavanje i laktanje „saburnih“ žena.

– Nu ruga, ljubi tuđu ljudeskeru! – zblazni se Zorkina mater. A tetka nastavi pjesmu na veliko oduševljenje svih svatova:

„Prijo moja, poširokih leđa – svaka ti te moja pisma vređa!“

Tetku je u bećarcima pratio njezin muž, uživajući u ulozi zabavljača i pokazujući svoje slavonske običaje. Svatovi su brzo uhvatili ritam bećarca pa i veselo ijujukanje i pocikivanje, a sve se orilo kad je Ruža zapjevala jednu domaću gledajući svoje namrkošene neviste:

„Mala moja, što si digla glavu – ‘ko nevista kad ugleda zavu?“

Zanimljivo kako je narod vješto opjevao sve međuljudske odnose, ušavši dobro u njihovu psihologiju.

Bilo je to lijepo veselje, puno pjesme i šale, koju prekinu stari svat najavom polaska na vinčanje i Zorkinog pozdravljanja s kućnom čeljadi i susjedama. Nije Zorka mogla suzdržati suze opraštajući se s didom koji je poljubi i pomilova uz toplu besidu:

„Zbogom pođi, lipo dite moje!“

Skupilo se Zorki i borila se s navalom suza kad joj Martin pruži rupčić i uputi pogled od kojeg Zorku preplavi milina. Ljubav prema  Martinu ublaži žal za rodnim domom i ona s osmijehom mahnu svima.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Jozo Bagarić