Zatečeni pred ugrozom korona virusa, Jure i Mara su zamišljeno šutjeli. Iako vole i znaju prokomentirati društvenu zbilju, ovih dana su tihi. Dođu tako dani kad su riječi isprazne, slabe i manjkave da u njih stanu košmari uzburkanih misli.

– Da su se bar dica vamo zavrnula? – jedva prozbori Jure – a svi bili odredili doći za Uskrs, ja skupio tučke od firaunki i nu, sad i’ pomete? 

– „Suci viće naveliko više, a uitra na Božiju biše“ – Mara se potiho nadoveza narodnom izrekom i po običaju i svojoj naravi pronađe riječ ohrabrenja. 

Mogli smo se ovome nadati, moj Jure. Otkad mi trubimo da ‘vako ne će zadugo, svit se pogubio, leti i srlja bez mire, nestalo u narodu Straha Božjega, a evo sad ga pritiskli strahovi druge vrste. Ja se, opet, uzdam u Providnost i virujem kako je ovo opomena čoviku da malo zastane, promisli i s’vati kako je nemoćan bez Boga.

Mara je, iako neobrazovana, bila poučljiva. Rijetka je to lijepa odlika što se stekne kao životna mudrost utemeljena na dobrom vjerskom odgoju. A Mara je radila na sebi, slušala duhovne sadržaje na radiju i televiziji, čitala Sveto pismo. Često je molila za medijske djelatnike i crkvene pastire koji šire dobro i ljubav. I sama je djelovala u tom smjeru živeći u slozi i miru sa svojim susjedima. Zbog svoje miroljubivosti bila je ismijavana i ogovarana, ali ju ništa nije pokolebalo u svjedočenju Božje dobrote. Ona ju je vidjela u svemu oko sebe. Posebice u prizoru kad zateče muža Juru kako kleči ispred Raspela, na velikim koljenima.

Bili su to rijetki trenutci, Jure je bio praktični vjernik. Ponekad bi s prijezirom gledao na molitvene susrete i obrede koji su odstupali od stroge tradicije. Doduše, znao bi reći „bez nevolje – nema bogomolje.“ Nije Mara s njim zalazila u velike rasprave o vjerskim pitanjima, šutjela je i zahvaljivala Bogu za dobrog muža. Znala je Mara odavno kako mrmljanje i prepiranja nisu dobri saveznici u životu, već poslušnost i poniznost, njima se nastojala zaodjenuti. Stoga je u tišini slušala svoga Juru kad je, vjerojatno potaknut osobnom molitvom, oživio sjećanja na poznatog svećenika iz njihova kraja.

– Ovo su kušnje. Triba i’ iznit kako Bog zapovida. Ja sam proživio rat i glad, golotinju i bosotinju, siromaštvo i sirotinju, a evo i ovu pošast. Uvik smo se s nevoljama, a bilo i’ je napritek, borili s molitvom na kolinima. I uvik nam je Bog pomago. Ja se uzdam u Njega da će i ovo okrenut na dobro svog naroda.

– Jašta će – potvrdi Mara i blago pogleda muža pa on nastavi poznatu priču:

– E, da je živ kleti fra Bariša?! On bi svojom molitvom na golim kolinima otklonio ovu bolu od naroda. Prid njegovom molitvom su bižale gusine iz kupusa, ozdravljali bolesnici i nevirnici. Sotona ga se bojala i bižala iz opsidnuti kad bi križo svojom desnicom. Bio je veliki pokornik i čudotvorac, nema više ‘naki.

– Ima, Jure, ima. U svakom vrimenu ima i pokornika i molitelja, neposlušni’ i poslušni’. Ma, Bog je milostiv. Providit će nam više po svom Milosrđu, nego po našoj dobroti. Ne triba klonuti duhom. Triba zaufano moliti i pasti na kolina.

Iva Bagarić: Tomislavcity