Mara i Anđa često znaju reći kako su „ispale iz vrimena“, ne snalaze se u banci, u bolnici, jedino se ne boje otići u crkvu, tamo je još sve po starom. Potvrdu svojih uvjerenja dobile su nedavno u jednom službenom uredu. Nisu znale odgovor na jednostavno pitanje:

– Što ste po zanimanju?

– Ništa! – omače se Anđi uz grlati smijeh – obične žene.

Na upitan i zategnut pogled mlade službenice, prijateljice su slegnule ramenima, a Mara je kupovala vrijeme pojašnjavajući:

– Kuma kaže „ništa“, a ljudi nam kažu da smo „sve i sja“, ja ne znam je li ikakvo zanimanje ovaj naš rad po kući, na njivi, šta vi računate?

Mlada zaposlenica blijedo ih je gledala očekujući konkretan odgovor dok su one pogledom tražile staru službenicu kojoj su nekada dolazile, ona im nikada nije postavljala ovakva pitanja. Trudile su se naći valjan odgovor pa su prebirale po sjećanjima vodeći tihi dijalog.

Kopale su zemlju, kupile sijeno, nasađivale vršaj, smićale plivu, punile arare žitom, gonile u mlin; uvečer vezle na šifonu, plele pape, tkale ponjave i rute; kuću bilile, u lukšiji prale aljine, od golotinje i bosotinje branile…Mogle bi cili dan nabrajati poslove. „Nisu se imale kad prikrstit od posla“, ali nisu stekle zanimanje?

– Jeste li kvalificirane za kakav posao? – javi se poslovnim tonom mlada zaposlenica i pojača osjećaj zbunjenosti kao popratnu pojavu nepotrebnog tupljenja.

– Ubiše me laka pitanja – Anđa će šaljivo citirajući sina Tomu koji je svojedobno tako pravdao loše ocjene – teška pitanja nije sramota ne znati – završila je citat, ali nije oraspoložila mladu službenicu.

– Jeste li ikada igdje radile? Osim kući! – čule su pitanje s dozom sarkazma. Osjetile su i naklonost starije službenice, nižeg obrazovnog ranga, koja se ustručavala opomenuti mladu kolegicu i kazati joj kako ona za neuposlene seoske žene upiše zanimanje domaćice ili kućanice.

Najmenice! – odjednom će Anđa – bile smo u najmu, davno, čuvale tuđe ovce – sjetila se jedinog posla izvan obiteljskog doma.

Najmenica – pisala je mlada službenica ne doživljavajući stariju kolegicu koja ju je diskretno nastojala zaustaviti. Spretnim pokretima po tipkovnici samouvjereno je otkrivala vidljivu nadmenost pokazujući kako je ona ispred vremešnih ženica s obje strane. U isti tren je otkrivala manjkavost „bijesnih“ akademskih titula, tipični primjer  nove elektronske generacije podložne visini bez pokrića.

Bitno je zadovoljiti formu, ispuniti obrazac, proći protokol, priložiti dokumentaciju. Nije njezin posao ulaziti u suštinu, slušati ljude.  Ona je tu zbog pitanja, formalnosti. Odgovori nisu bitni, mogu letjeti u vjetar, koga briga.

Dakako, papir sve može podnijeti. Podnijet će i ispravak u rubrici zanimanja kad stranke napuste ured. Splasnut će nadobudnost pred iskustvom, ali nakratko. Domalo će u svakom progovoriti narav i odgoj, i vrijeme odrastanja. Ono nas obilježi, htjeli ne htjeli.

Neznanje ili nesmotrenost mlade službenice ponukat će  na promišljanje o zanimanju najmenica. Zanimljiva je to titula. O njoj će nam još ponešto reći njezine vlasnice.

Iva Bagarić/Tomislavcity