Ne treba se bojati starenja. Istina, starenjem vid slabi, ali se bolje „vidi“. Naravno, ovo je moje osobno stajalište i mnogi se s njime ne će složiti. I ne moraju. Ja samo imam potrebu  iskazati zahvalnost osobama koje su se cijeli život nesebično davale za druge, ne tražeći ništa zauzvrat, a živjele su i još žive tu, u našoj blizini.

Ta nesebičnost zavrjeđuje divljenje. A mi se volimo diviti, poznatim i slavnim osobama, često nesretnim ljudima i zavaravati sami sebe, ne primjećujući velikane ljudskosti u svojoj blizini. A ima ih još, ili su prešli na drugu obalu. Ovih dana ih se sjećamo. I samo ih treba „vidjeti“.

To su, za mene, naše dobre tete koje se nisu udavale, ni rađale, ali im nije manjkalo ljubavi, one su je dijelile. Često je  bila i nezgrapna, grube vanjštine, neprofinjenih manira, ali vidljiva i opipljiva u njihovim očima gdje se zrcalila topla duša. To je ljubav koja može ublažiti  sve hendikepe i oplemeniti patnju, patnju koju su nosile od ratnog vremena kad preživješe najstrašnije trenutke. Gledale su kako u vatri  gore njihovi najmiliji. Taj strašni događaj ih je sve obilježio. Uvijek su ga spominjale.

– Vidiš koliko nas je ostalo, – rekla bi Ilka, a sve su nas iskali. Ja ne znam što se nismo tile udati? Rat nas pomeo, u najlipšim godinom? I kad te tako grom smiri, nemaš volje  ni na šta. Prigazi te vrime i gotovo. Ali, eto, svaka od nas more svitla obraza prid ordiju.

Uistinu su sve te naše tete bile čestite, radišne, brižne za nećake koji su ih voljeli kao i rođene majke. I Ljubu i  Ružu, Cvitu i Ilku, Janju i Milu, Ilku i Stanu, Aniku i Ružana.  A resila ih je poniznost i poslušnost vrijedna divljenja. Kreposti koje pripadaju samo velikima, iako se same nikada nisu tako osjećale.

Bile su tkalje, vezilje, prelje, pletilje u dugim zimskim noćima. Kupelice, kopačice, pastirice, nerijetko i drvosječe, kočijaši i orači, argeti i pomagači u svim poslovima, radeći ih kao najvještiji muškarci. U kućanskim radovima vješte spremačice, besprijekorne u krečenju kuće, pranju vune, pravljenju sapuna. Vješte  muzilje i mljekarice, uvijek spremne priskočiti susjedu u potrebi.

A onda nedjeljom  i svetkovinom uredne i čiste u prvim crkvenim klupama. Zajedno sa svojim nevistama  u molitvi „pet očenaša“ kod  mrtvaca. Skupa na večernjim sijelima, s rađom u rukama spremajući „cursko ruvo“ za svoje nećakinje kao da su ih rodile.

I kako ne odati priznanje tim malim, a velikim osobama  koje provedoše život u sebedarju i poniznosti, a pri tom zadovoljne i vesele da bi ih čovjek blagoslovio.

Takvi međuljudski odnosi  i sredina u kojoj se majka  zaziva „strinom“ , a strina „majkom“, za nekoga će biti odraz primitivizma i  neznanja, ali mi koji smo odrastali u  takvom okruženju znamo da je to bio čin nesebične ljubavi što se prima služenjem u poniznosti. Ne treba na njeg bacati  ljagu pomodarstva i prijezir  novopridošle sebičnosti. Mogla je to podnijeti ljubav, iako opore vanjštine. Mogle su to naše matere jer su zajedno sa svojim tetama molile svake večeri. A tko zajedno moli, može zajedno i živjeti. Dosta nas je to iskusilo. I nismo  zbog toga osiromašeni, dapače.

Treba, isto tako, skinuti kapu i  nevistama,  koje nisu birale, nego prihvaćale. Životom u zajednici štitile  obitelj i odgajale djecu za poslušnost i skromnost. Tako je i dobri svak Mate pod svoje okrilje primio dvije ženine sestre i cijelog života im bio zaštita i potpora. Cijenile su to i Cvita i Ilka i iskazivale mu poštovanje vrijedno divljenja. Rijetki su takvi primjeri, sve ih je manje.

I dok sam i sama za uzor imala omiljeni književni lik – Galeba Jonathana Livingstona, koji je osvajajući visine otkrio spoznaje koje su mu život učinile ljepšim i boljim, sada, u sredini svojih dana, sve se više divim običnim malim ljudima koji služe Bogu i bližnjemu svome, u poniznosti.

Iva Bagarić/Tomislavcity