Kad studeni stegne Duvanjsko polje, uvijek zastudi i oko srca. Sjećanje na Škabrnju i Vukovar izmami sjetne poglede prema kupreškoj visoravni, a plamen zapaljenih svijeća oživi slike ruševina, djevojčice u plavom kaputiću, Trpinjske ceste, granatiranog vodotornja, urezalo se u pamćenje.

Negdje u mislima odzvanja glas Siniše Glavaševića, doktorice Bosanac, glas Blage Zadre. Jean-Michael Nicolier s poznatim osmijehom, ne blijedi u sjećanju unatoč minulim godinama.

Ono što je fascinantno, ovi heroji žive i u mislima mladih generacija, djece koja su ih zavoljela kroz priče svojih očeva – branitelja, kroz razgovor u učionici, iako je Domovinski rat škrto zastupljen u nastavnom planu i programu.

Sjećanja na kolonu prognanih Vukovaraca, uplakanih i uplašenih, sa zavežljajem u rukama, iznova probudi zatomljene osjećaje. Potakne ih i jedna anonimna žena s maramom na glavi, slična našim ženama. Tuga i bol svijetlih očiju uokvirena maramom, a u ruci zavežljaj uprljan slavonskim blatom.

Ovo je naša žena, znam je ja, njezini su davno odselili u Vukovar – oglasi se did Ante – dosta je naši’ otišlo u Slavoniju, obećavala je ravnica i plodna zemlja, ali bi uvik spominjali kako je srce ostalo ‘amo.

Priča koja ponuka na promišljanje o ljudskim sudbinama: „Jesu li odlasci s rodne grude put u bolje?“

Takva pitanja, kao po usudu, prate ovaj kraj od davnina. Prate nas i kojekakve kolone. Svrstavamo se i razvrstavamo u njih zbog sitnih interesa. Skloni smo bauljanju u mjestu, svjesno ušutkavajući glas savjesti koji odzvanja u „pustinji“. Zove nas na „poravnanje staza“ dok mi od njih gradimo labirinte u potrazi za dobrim zaklonom, za sebe i svoje.

A kao narod pamtimo, i sve će ostati upamćeno. Hoćemo li izvući pouku, to je već druga priča?

Zagledamo li se u bijeli križ na ušću Vuke u Dunav u čijem je podnožju uklesan stih Frana Krste Frankopana „Navik on živi ki zgine pošteno“, spoznat ćemo istinu po kojoj i smrt može biti dostojanstvena i velika.

Mi i naši križevi! Prate nas i opominju! Urezujemo u njih kolone dragih imena, zlatnim slovima. Neka se ne zaboravi! Neka po njima dođe bolji život, dostojan čovjeka!

Iva Bagarić/Tomislavcity

Crteži: Ana – Marina Bagarić i Dragana Bagarić

Foto/Ilustracija/Screenshot