Skoro opipljiva nostalgija uhvatila je Ivana kad je od prijatelja iz zavičaja primio pozdrave i fotografije poznatog krajobraza. Zatoplilo mu oko srca kao kad čita stihove dragog fra Jakova Bubala „Duvanjsko polje nažima grudi“. Veza između čovjeka i rodnog kraja je neraskidiva.

Razmišlja Ivan ovih dana, otkad je s obitelji u karanteni zagrebačkog stana, o događanjima što su ih zatekli. Isplivala su na površinu sva ona pitanja što ih je u posljednje vrijeme sebi postavljao kao čovjek. Je li nešto trebalo potresti i protresti ljude kako bi se vratili k sebi? Pomirio se s potvrdnim odgovorom. Opravdan je, čini mu se.

Previše se žurilo, neumjereno i besciljno, u sveprisutnoj želji dokazivanja i pokazivanja. Kulminirala je ispraznost lažnog sjaja i modernog kroja, rasprsnula se kao balon poslavši pljusku svojim sljedbenicima. Oni mudriji su odahnuli potraživši izgubljeni oslonac dok mnogi još bauljaju, hule i nariču za materijalnim zaljubljeni u njegovu propadljivost. Neki se nemaju se za što uhvatiti.

Lakše je onima koji u ovim neprilikama vide priliku. Dosta ih je ugrozu zaraze i potresa  prihvatilo kao opomenu i povratak pravim vrjednotama. Obrisali su prašinu s Biblije, čitaju i razmatraju Božju Riječ. Skinuli su obješene krunice, uzeli ih u ruke i mole, pobožno i ponizno, i zaufano kako se samo moli u nevolji. Tako se bolje vidi osobna i lakše podnosi tuđa nesavršenost. A ima je obilje.

I u Ivanovoj obitelji se probudila ona usađena, ali uspavana vjera i ohrabrila ih. Vratio se post i pokora u njihov život i učvrstila se ljubav. Odjednom imaju vremena za molitvu i zajedničko druženje, čitanje kvalitetne literature. Svjesni su te blagodati koja se rodila u ovom vremenu kušnje. Često spominju babu Maru i njezine molitvice, sada više s uvažavanjem. Dođu vremena kad ljepota poniznosti zasjeni stupanj inteligencije i moć položaja.

Zaneseni u fotografije kvočke i pilića, stare kuće i staze uz suhozid Jakina broća, osjećaju blagodati seoskog života, vrijednost didova okrajka i babina vrtlića gdje se slobodno može uživati u prirodi, gdje karantena i nije potrebna. 

Razmišljajući o znakovitom vremenu ove korizme, Ivan se prisjeti i poznate molitvice što ju čuva zapisanu kao biser usmene književnosti. Sjećao se susjede Jake koja bi na Veliki četvrtak ovu molitvu ponavljala stotinu puta. Nikada Ivan nije zaboravio Jakin pozdrav prije odlaska u Zagreb: 

Poslušaj svoju Jaku i pravedno donosi prisude. Šta će ti pamet, ako izgubiš svoju dušu.

Ozvanjala je ova Jakina u Ivanovoj glavi radeći odvjetnički posao. S godinama u njemu sve više progovara zov prirode, želja povratka korijenima. Ovih dana je najjača. Učini mu se kako bi slobodnije disao kad bi s planinskih uzvisina, iznad rodnog sela, gledao Polje i oživio sjećanja na pastirice kako pobožno mole „Križiće“

O dušice grišna, bud’ u viri kripna
Kada budeš putovala 
uskim putim, tisnim klancim.
Srist će tebe duv nemili, duv nečisti.
Pitat će te: „Il’ si moja il’ Božja?“
„ Nisam tvoja, već Božja,
Bogu sam se obećala
na blagdanak na Veliki četrtak“.
Sto križića, sto Jezusa, sto amena.
Sto se puta prikrstiti.
U ime Oca, Sina i Duha Svetoga! Amen!

Iva Bagarić/Tomislavcity