Zagledana u sliku zavičajnog krajobraza na zidu svoje ordinacije, Ana bi često odlutala u sjećanja. Ostvarila je životni san i postala ugledna liječnica u velikom gradu, ali nostalgija za rodnim krajem uvijek je tinjala u njoj. Ponekad bi zaiskrila kao svitnjaci uoči Ivanjdana.

U tim trenutcima vraćala se u djetinjstvo kad je kao djevojčica trčala livadom punom procvalih ivančica, različaka i divljih ljiljana, osluškujući žubor rijeke koja je na svom putu vijugala kao plava vrpca protkana sjajnim nitima.

Često bi se u potrazi za balučkom skrivala od poljara i otkidajući latice bijelih lala proricala sudbinu; ‘oće – neće ili voli – ne voli.

A balučka ili lukovina, kako su je zvali, ostavila je u Aninim sjećanjima upečatljive uspomene.

Nije zaboravila dan kad je, ponukana majčinim obećanjem, sama otišla u potragu za sitnim zrncima ove biljke što su se otkupljivala po dobroj cijeni u gradu.

Velika želja za pletenom suknjicom, kakva su imale Anine vršnjakinje, učini joj se ostvariva. A kad joj majka obeća istu takvu ako sama ubere dovoljno balučke, Ana se odlučno uputi uskim puteljkom prema livadi. Želja za novom odjećom ublaži strah od poljara i zmija, strah od kiše i grmljavine, a inače, bojala se svega. Već se vidjela u novoj pletenoj suknjici u prvoj crkvenoj klupi.

Zašla je dublje u livadu i prilično se udaljila od sela. Usput je veselo ubirala pokoji plod lukovičaste biljke, pazeći na male jastučiće što su u sebi skrivali sitna zrnca. U žarkoj želji za uspjehom zazivala je i Božju pomoć. I nije izostala. Najednom se ispred nje ukazalo obilje ljekovitog bilja, dobrih i punih plodova. Ana ih je trgala i zadovoljno stavljala u torbu. Odjednom je ugledala zmiju. Ana se skameni. Kad spazi kako se šareni gmaz uvlači u rupicu, pribra se i nastavi brati plodove balučke. Borili su se u njoj strah i suze sa silnom željom za posjedovanjem. Volja za ljepotom prevladala je strah i oslobodila snagu koje nije bila ni svjesna. Obrala je cijelu krpicu livade i tek onda primijetila crvenilo na zapadu. Sunce je već zašlo. Požurila je kući s punom torbom dragocjene biljke. Nikada nije ubrala toliko. Sigurno će biti dovoljno za vunicu i pletenje. S takvim prognozama stigla je kući kad se prilično smračilo.

A onda je sljedećeg ponedjeljka majka odnijela prosušena zrnca u zavežljaju velikog  rupca. S njom je otišla i starija sestra koja se spremala za srednju školu. Trebale su joj nove cipele, valjalo je svaki dan pješačiti sat vremena. Osjećala se  zabrinutost u kući, samo što ju je Ana bojkotirala jer se njoj smješkala sreća. Čekala ju je provirujući na put i nadajući se ispunjenju majčina obećanja. Trebalo je naime kupiti vunicu, Ana je željela plavu, i ostaviti je kod pletilje, a onda za tjedan dana, doći po ispletenu suknjicu.

Ugledala je majku i sestru kako idu prema kući. Sestra je nosila veliku vrećicu i imala veliki osmijeh na licu. Majka se malo trznula i nešto rekla sestri. Ana je osjetila nelagodu, onu koje se bojala cijeli dan. Ni sama ne zna zašto. Pogledom je tražila odgovor na jedino pitanje, a odgovor joj je izmamio suze u oku i glasno je zaplakala.

– Skupe cipale – rekla je majka – taman ono što sam dobila za balučku, tribalo je prislonit da joj kupim ove malo bolje. A šta će tebi suknjica, moja Ane, domalo će zaladit.

– Ali, obećala si mi?- plakala je Ana.

– Obećanje ludom radovanje – popratio je otac šaljivo ne vidjevši velikog razloga za Aninu tugu.

– Mogla me je ujst zmija! – zinula je Ana na sav glas.

– Jadna zmija! – dodao je stariji brat smijući se.

– Ja nikad ne bi svojoj dici obećavala pa i’ privarila – nabrajala je povrijeđena djevojčica.

– Plači, plači, manje ćeš pišat – začini susjeda Ruška.

Ana se često sjećala ovih riječi zbog kojih je tada bila jako povrijeđena, opravdano. Sada u mislima čuva uspomene iz djetinjstva jer su one učvrstile tron na koji se željela, i uspjela, popeti. A s obećanjima je jako oprezna, pridaje im važnost.

Iva Bagarić/Tomislavcity