Malo je onih iznimnih osoba koje se mogu oduprijeti sveprisutnom pomodarstvu. Sve smo podložniji kojekakvom pokazivanju i reklamiranju, hraneći ego virtualnim, instant prijateljstvom. Pravo i bitno, svjesno potiskujemo ustranu.

Kad je Marin Ivan, po običaju, za blagdane došao u rodni kraj sa svojim starim automobilom, izmamio je očev prijekor i šaljivi komentar kuma Manje:

Mislim se ja kad ugleda „žuću“, ili si ti ili voćar Vencel? Jedino vas dvojica dolazite u selo s vakim strojem.

Moj Ivan je mimosvit. Ko ne zna da je priznati zagrebački odvjetnik, reko bi da je obični čovik, i manje od običnog?

Jure nije štedio sina, iako je bio svjestan njegova uspjeha u struci i ugleda u društvu. Vidno uzrujan pogledom u susjedno dvorište gdje se na suncu blistao novi auto Ivanova vršnjaka Luke, zapovjedi Ivanu:

– Skloni „žuću“ iza kuće, a vozaj se s Antom dok si vamo.

Znajući kako je zavidnost ponekad jača od razuma, Ivan nije zamjerio ocu, on je volio slušati njegove komentare.

– Što fali mom autu? Stari dobri stroj koji služi svojoj svrsi! – namjerno je provocirao oca promatrajući njegove reakcije i simptome tipične ljubomore na susjedovo dvorište u kojem se šepurio crni metalni ljepotan.

-„ Odića čini gospodića“ – začini kuma Anđa u podbočenom stavu zagledana u Ivanov stari auto pa potajice prstom pokaza na susjedno dvorište i Lukin, novi novcati.

Ne da gledat u se, osiva. Nije u selu ničije na ovu modu, oskočito, ko lađa. Cakla zamračena, ne će ti sunce zabliśćit u oči, a sidala prostrana. Povirivala sam ja unutra, sve meruši na luksuz. Obećo nas je Luka provozat jedan dan. Kažu da košta sto iljada! E, ne znam koji para? Ili maraka, ili eura, ili kuna? Samo je moćno, brate, vidi se!

Ivan je s užitkom slušao kumu Anđu, prateći njezin kiseli izraz lica pri pogledu na njegov auto što ga vozi godinama. Kad im se pogledi susretoše, Anđa ispali u svom stilu:

– Bilo bi vrime da i ti promineš svog „Imoćanina“. Ne iđe ti uz zvanje, zdravlja mi.

– I ja kažem! – prihvati Jure – uvik si ti bio pametniji od Luke. Ma, džaba i diploma i dokturat kad si potego na materinu tragu. Ne voliš se propinjat, nije ni to dobro.

– „Odijelo ne čini čovjeka“ – Ivan ih ovom poznatom izjavom potaknu na raspravu koju Jure poentira po osobnom nahođenju:

– Mani se ti pametovanja, Ivane! Nema koristi od glave koja ne zna za se. Lukin ćaća cilo jutro svraća svit u dvorišće, a ja se sklanjam za ćošu? – sipale su očinske riječi popraćene zavidnim pogledima na Lukin auto – ono si što voziš? Kakvo odijelo, kakav čovik?

Ponukan aktualnom problematikom, Ivan odluta u djetinjstvo sjećajući se očevih savjeta i pisama iz Njemačke u kojima ih je upućivao na poslušnost, učenje, skromnost, poštenje… Ivan se silno trudio opravdati očevo povjerenje i čestitim životom uzvratiti mu zasluženu ljubav. Bilo mu je drago što je ustrajao na tom putu, unatoč svemu. Dobro se osjećao u svojoj koži, neopterećen metalnim oznakama na limenim ljubimcima, niti bilo kakvim oznakama.  Sve mu se to činilo ispraznim u odnosu na onaj dobar osjećaj duhovne punine. Za taj osjećaj zahvalan je svom dobrom ocu kojega, eto, po stare dane, malo ponese.

Iva Bagarić/Tomislavcity