Kaja se naveliko veselila vjenčanju svog Luke, sina jedinca, a otac Šime je angažirao majstore na obnavljanju fasade, uređenju dvorišta i pituranju interijera. Po želji buduće neviste zamijenili su masivni drveni namještaj niskom bijelom komodom i novom garniturom za sjedenje. Luka je sve to kupio na kredit, iako nema siguran posao. Kaja je, po sinovu naputku, skinula svoje goblene i svete slike, a mlada slikarica oslikala je na zidu nekakva kineska slova nepoznata značenja.

Kuća je zablistala u novom izgledu što se nije svidio jedino babi Janji pa je potiho priupitala:

A di je moja fotelja?

– U drugoj sobi – pokaza joj Kaja sobu sa starim namještajem – baš će ti bit lipo. I ja i Šime ćemo s tobom gledat televizor. Neka mlađarije za se!

– Lipo k’o lipo? Veda tako! – zateče se baba novim smještajem pa poluglasno prozbori:

– Čudna vrimena u kojem se troše pare koji’ nemaš za ono što ti ne triba. Poludio svit i gotovo. Ali, eto, „vaša rađa – vaša uprava“.

– Triba sa svitom, baba! – namjerno je isticala Kaja poštujući volju buduće neviste. Podržavala je njezine zahtjeve nadajući se skladnom suživotu uz obećanje samoj sebi kako će ona biti dobra svekrva. To obećanje staro je koliko i dotične titule.

Za taj veliki dan Kaja je kupila dvije haljine, kratku dnevnu i večernju dugačku te štikle na kojima je jedva stajala, koštale su je pola Šimine njemačke mirovine, ali „jednom se sin ženi“, govorila je. Pripremila je nove kroksice za priobut u sali i nekoliko pari pletenih papa ako kome zatriba. Po cijele dane je slušala svatovske pjesme kako bi znala pjevati uz harmonikaša. Vježbala je pred ogledalom pokrete tijela u zanosnom ritma pjesme „danas, majko, ženiš svoga sina!“ Nešto joj ipak nije išlo po planu.

Ne da mi se lipo podvrisnut, izda me glas i džaba. Koda nisam s onog kraja? Moji dobro pocikuju i ijujukajua, a Cvita  zna lipo i tanko vrisnut? Kroz uši protra. Šta je ona radila od veselja kad je se njezin ženio? Skapala.

– Nije joj pamet zabranila! – javi se baba iz prikrajka – vrišćite, sestro, što vas grlo nosi- šaptala je za sebe kakva je čast u vriski, đaa ti vrisku…

Sve je to slušala Kajina jetrva Nevenka, umirovljena profesorica, na koju je Kaja uvijek bila pomalo ljubomorna. Sad je bila Kajina prigoda za dokazivanje jer je Nevenka namjeravala odjenuti u svatove staru haljinu što ju je već nosila u dvoje – troje, običnu crnu haljinicu. Nije se ni na frizuru zapisala, sama će se malo uviti i počešljati, a tako se sama i diskretno našminkati. „Bože mi prosti“, pomisli Kaja, „dosta je i njezina liporičenja. “Pohvali joj se kako je naručena na šminkanje i pokaza joj svoju svečanu toaletu. Prilično se uvrijedi kad joj jetrva nađe zamjerku kako je previše dekoltirana za ženu njezinih godina. Nije joj se svidio ni njezin savjet da ne nosi puno zlata jer je to neukusno. „ Šta ona zna“, pomisli, „nosila bi i ona da ima.“ Ipak se nije upuštala u raspravu oko odijevanja s Nevenkom, njih dvije su, po tom pitanju, dva svijeta različita. Stoga je svoj stav iskazala prema babi:

I ti bi, baba, mogla skinuti laneticu –  uzrujano će –  mladina baba ne nosi maramu, sama ćeš ti u svatovim bit podmotana – taktizirala je u želji da je privoli na veliku odluku.

Ne ću, sestro, ne triba ti govorit. Gole glave među svit pa da ozebem? Da me durcug ubije po ušima? Vi se piturajte, džidžajte, zgalavajte, brenujte kosu, utežite, svezujte i razvezujte, obuvajte i priobuvajte, skačite u propinjke, vrišćite i pocikujte, a baba ne će od sebe pravit maskaru. Lipo ću se umit, obuć misnu odiću, obut nove zepe i otići svom Luki na vinčanje kad sam, Bogu ‘vala, dočekala. Volila bi ga baba vidit prid oltarom kad stavi ruku na križ, Bože mu lipo zdravlje i veselje.

– Imaš pravo, baba! – podrža je nevista Nevenka – ja i ti ćemo zajedno u drugu klupu. Meni su naše babe s maramama najlipše babe na svitu. Pristojno nose svoju starost. Čemu pomodarstvo i gluposti od kojih boli glava?

– Eto vidite – okuraži se baba Janja – zna nešto i moja bila glava. Lipa moja pametna nevista. Bože daj da nam i ova nova bude čestita k’o stare neve. Zarana smo joj pošli ugađat. Što li ti u moje vrime, eh?!

Iva Bagarić/Tomislavcity