U aktualnoj životnoj zbilji važno je zauzeti dobro mjesto, više nego mu biti dorastao. U toj utrci koriste se poznate metode: podobnost,  laktanje, pošto – poto, dodvoravanje, praviti se blesav, za muku, ali i učinkovita metoda krvne veze ili regionalne pripadnosti. Čisto ljudski, iako krajnje neprofesionalno.

Ali, uvijek je tako bilo, vjerojatno će i biti. To smo dobili u naslijeđe.

Nekad, kad nas je bilo više, ranije se išlo u crkvu s  namjerom zauzimanja mjesta u klupi. Uvijek je bilo poželjno sisti u klupe pa ako pratar odulji???

Strina Keka je bila jako pobožna i širokogrudna žena, davala je obilne priloge za izgradnju crkve, stoga je uzela sebi za pravo zauzeti mjesto uz prvi stup, činila joj se to najbolja pozicija. Dok su neki osporavali Kekine pretenzije za stalno mjesto, njezina kuma je to zdušno odobravala.

– Tebe, kuma, mogu zapast dva mista, dala si za crkvu više od ikog u selu. Slobodno se ti raskomoti na svom mistu, a nek ti samo neko zucne: „Pomakni se!“, ja ću mu očitat bukvicu.

Koristila je Keka to nepisano pravilo, osjećajući zadovoljštinu kad bi se provlačila do stupa i sjedala uvijek na isto mjesto. Usput se moglo čuti blagonaklono došaptavanje:

– Pomaknite se Keki!

Jedne nedjelje, kad se u crkvi okupilo dosta svijeta sa strane, mlada Zagrepčanka se odvažno zaputila prema slobodnom mjestu ne obazirući se na upitne poglede i čudne mimike lica. Ponosno je zasjela na slobodno mjesto osjećajući se pobjednički pred ženom koja joj je puhala za vratom u namjeri da je pretekne.

– Pomakni se, lipa moja! – čula je ne vjerujući svojim ušima.

– Zakaj bi se pomerala, prosim vas. Nemam kamo. Žao mi je, nađite si mesto tamo negde–  pokazivala je dotjeranom rukom punom prstenja i narukvica što su zveckale pri pokretu. Ignorirala je Kekin molećiv pogled što su ga dobro razumjele domaće žene, ali su namjerno pogledale ispred sebe. Dođu trenutci kad se pogledom izdaje.

Početak bogoslužja ponuka Keku na uzmak pred tuđinkom koja visoko uzdignute glave „ne stajaše na zemlji“.  Ponizno se vrati unatrag brišući znoj s čela. Domaća mlada žena s kraja klupe ustupi joj svoje mjesto uz blago tapšanje po ramenu.

– E, Bože moj, svašta ti ćeš! – šaptala je Keka poluglasno, a onda se smirila i pobožno pratila molitvu. Povrijeđenost je potaknu da pažljivo prati čitanja i osluhne što joj Bog govori. Učini joj se kako je propovid izašla po njoj jer je govorila o sveprisutnoj nezahvalnosti. Bi joj drago što se pomakla pred nakićenom gospođom, a s novog mista mogla je još bolje vidit pratra, čak i svit na muškoj strani pa i one iza nje. „Triba se nekad i pomaknut“, pomisli. Spoznaja kako je obuzdala plahovitu narav, sve joj je više prijala. U trenutku mirenja, toplo je pogledala prema svima pa i prema ušminkanoj tuđinki i umilno joj klimnula glavom.

Mir s tobom! – izgovarala je pružajući ruku s lijeve i s desne strane, okrenula se iza sebe i s osmijehom pružila mir svima do kojih je mogla dosegnuti. Ispred nje se odjednom ukaza  rodica Mara pa joj stisnu ruku, nekako srdačno i čvrsto. Keku preplave ugodni osjećaji pa se u srcu zahvali Gospodinu za ovaj dan. A prije sat vremena je bila obuzela srditost i osjećala se povrijeđenom?

Po završetku bogoslužja, Keka se oduševi poznatim riječima s oltara:

– Pođite u miru! – odavno ih nije ovako doživjela. Izlazeći iz klupe, donese jednu odluku i provede je u djelo ispred crkve. Pričeka nepoznatu gospođu i pozdravi je širokim osmijehom.

– Oprostite, čula sam da vi sedite na onom mestu, tak mi je žao – ispričavala se mlada žene jer su joj već pojasnili Kekinu poziciju.

Ne udi se  pomaknut – veselo će Keka – s novog mista sam baš lipo sve vidila i čula. Ma, nek smo mi u miru Božjem!

Iva Bagarić/Tomislavcity