Malo je onih koji, odrastajući u našem kraju, nisu ponijeli titulu pošćetara. Tko to nije brao susjedove jabuke, trgao tuđe kukuruze? Tko nije u dječjoj radoznalosti zavirio u zabranjeni prostor majčine sobe i počastio se skrivenim slatkišima? Tko to nije bio mali sebičnjak unatoč dobrom odgoju?

I najbolja djeca su ponekad radila nepodopštine. Ne treba ih zbog toga osuđivati. Djeci uvijek treba dati novu priliku. Opraštanje i ljubav učinkovitiji su od kažnjavanja.

Ante se često sjeti svog pošćetarenja i prvog susreta s bombonijerom kad su se slatkiši rijetko kupovali.

Ujna je s prvom posjetom oduševila ukućane. Uz darove svima, donijela je i veliku bombonijeru, dala ju je Antinoj majci. Svi su gledali lijepu kutiju sa slikom Dubrovnika i cvijetom oleandra ispod zidina. Silna želja za čokoladnim kockama povukla se pred strahopoštovanjem prema šarenoj kutiji. Stoga su svi odobrili majčinu odluku kako će bombonijeru čuvati do neke važne prigode.

– Meni će kutija – javila se mlađa sestra Nada koja je upravo završila prvi razred – u nju ću ostavit sliku iz prvog razreda. Jelde, majko?

– A slike ti? Ono je bolje ne čuvat – zadirkivao je Ante sestru pokazujući na klempave joj uši, na što je ona briznula u histerični plač.

– Tebi će kutija, a poganom Anti ne ćemo dat ništa kad te uvik cvili? – majka je taktički umirila malu sestru, a Anti uputila pogled iz kojeg se čitala opomena, zapovijed i ljubav.

Bombonijera je praćena radoznalim pogledima bila odložena na ormar u majčinoj sobi, uz veliki kufer koji se nije često otvarao. U njemu su bile nove stvari što ih je otac donosio iz Njemačke. Djeci nije bilo dopušteno zaviriti unutra. Ante bi ga ponekad krišom probao otvoriti, ali ne bi uspio. Znao je kako će iznova probati kad se ukaže prilika, kad ostane sam u kući.

Jedva je dočekao nedjelju kad su svi otišli na misu, a on odglumio stomačne tegobe kao uvod u smišljeni plan.

Borio se s prijetećim mislima što su mu zvonile u ušima. Ali i za to je imao rješenje. Govorio je u sebi: „ Ispovidit ću se svakako i samo uz one uobičajene grije, dodam i ovaj „bez pitanja sam otvorio bombonjeru“. Od nekoliko verzija, ova mu se učinila najboljom.

Onda je sa stolice dohvatio kutiju i zadivljeno gledao sliku Starog grada. Otisnuo se  na veliki podvig i oprezno odlijepio celofan pazeći da ništa ne pokida kako bi mogao zamaskirati mjesto zločina.

Oprezno je podigao poklopac i ostao zapanjen ljepotom prizora. Prvi susret s lijepo upakiranim čokoladicama izmamio je uzdah divljenja  pomiješan sa strahom zbog majčine reakcije. Nije Ante mogao odoljeti izazovu. Uzeo je dvije kockice, jedna je bila umotana u crvenu foliju, a druga je privlačila šarama urezanim na sebi. Polako je zagrizao kockicu i uzdahnuo od ljepote okusa. Potiskivao je glas savjesti u sebi što ga je opominjao na nevaljali čin. Borio se s iskušenjem, ali mu nije popuštao. Odmotavajući sjajnu foliju s druge bombonijere bio je spreman na najveću kaznu. Već se zamišljao kako prima šipke i puše u dlanove. Malo mu je laknulo kad se pomirio sa zasluženom kaznom, čak ju  je i odobravao. Neka. Uvijek je volio dobiti šipke, nego slušati majčino prigovaranje i spominjanje ćaće.

Odjednom je protrnuo od straha čuvši nepoznati zvuk u kući. Zatvorio je kutiju, poravnao celofan i odložio je na isto mjesto, onako kako je i bilo. Vratio je stolicu u kut i brzo došao u kuhinju. Dočekao ga je mačak ispod stola u nedopuštenom druženju s komadom mesa što ga je majka spremila za kuhanje u kiselom kupusu. Glasno i ljutito je povikao na njega:

– Pis! Pošćetaru pošćetni jedan!

Potjerao je mačka uhvativši njegov uplašeni pogled. Onda je uzeo komad ukradenog mesa, zagledao ga, puhnuo u nj i vratio u zdjelu na stolu. Odlučio je ne govoriti ništa o tome jer bi mogao biti okrivljen i za nepažnju. Ta i on i mačak su radili nedopušteno i to u vrijeme kad su svi na svetoj misi. Udario se nekoliko puta u prsa kao znak kajanja prihvaćajući mjere što će uslijediti po zasluzi. Opet ga je nešto štrecnulo. Sad mu je bilo žao zbog onoga što je uradio. Osjećao je stomačne tegobe misleći kako ga je Bog „pokarao“. Kad je majka ušla u kuću, Anti je bilo loše.

Majka se zabrinula, ponudila mu da legne i pripremala mu čaj. Milujući ga pogledom, reče svima:

– Sad će vam mater doniti nešto. Danas vam je ćaćin imendan pa ćemo ga se sititi.

U kući je nastalo svečano raspoloženje dok su iščekivali majku. Posebna su ta nedjeljna jutra, drugačija. A u Anti se miješao strah i sram.

– Ja ne mogu ništa – izustio je poluplačno i pokrio se po glavi.

Ubrzo je majka ušla u sobu s otvorenom bombonijerom. U ruci je nosila dvije za Antu, a ostale je stavila na stol. Nije ništa govorila. Ante je uhvatio njezin pogled i sve je razumio. Bio je spreman glasno zaplakati, ali nije, strpio se pred majčinim blagim riječima:

– Sad će moj Ante ozdraviti, rodila ga mater!

Iva Bagarić/Tomislavcity