Stvaranje niče iz potrebe, a ono što  stvaramo itekako sliči nama. Često toga nismo ni svjesni. Ukoliko nas pohodi mudrost i svoj rad oplemenimo voljom i željom za dobrim, možda  nam i stvaranje bude smisleno i ugodno, inače može biti i naš pad.

Dakako, ovo je samo jedno razmišljanje ponukano promatranjem običnih malih ljudi u stvaralačkom zanosu. Svaki ručni rad je plod znanja i vještine obojan osobnošću, čista narodna umjetnost.

Samo vrsna prelja znala je nekad vretenom i prstima izvlačiti tanke i upredene niti.  Pripresti na „drugi“, grubljoj vrsti vretena, iste niti mogla je i nevještija ruka.  A „propredati“ o prelji, vretenu i graditelju kudjelje, može  bilo tko, za to nije potrebna vrlina. Ta se sklonost stekne kad prezremo  potrebu za lijepim. Ljudi to čine sami sebi jer često popuste pred napastima. Malo je onih koji to nisu okusili.

Perkana su i njegovi bližnji poimali kao slabića, samo zato što se nije znao, ili nije želio, boriti sa životnim grubostima. Unatoč tome, on se dobro osjećao u svojoj koži jer je volio ljude. I onda kad im  je pravio kudilje i vretena, susjede bi mu  predbacivale:

Priviše ti to rediš – rekla bi Ilka – moj stari, pokojna mu duša, začas bi sklepo kudilju. Nije bila lipa ko tvoja, a mogla je poslužit.

A Perkan je uistinu pazio na svaki detalj. Pedljom mjerio, pa drvenom olovkom bilježio nekakve znakove, onda blanjao, rezbario, gladio staklom, zagledao i pipao prstima. Pa kad bi rad priveo kraju, uslijedilo je šaranje užarenom žicom. Imao je običaj u drvo urezati i svoje inicijale, po tome je  bio prepoznatljiv. Njemu je taj čin pričinjavao osobno zadovoljstvo dok su susjedi na isto gledali s podsmijehom.

– Moj Perkane, samo dangubiš – savjetovala bi ga kuma Ruška – mogo bi napravit dvi kudilje koliko se zabaviš na jednoj, a bez potribe.

– Eto, Ruška, to je baš moja potriba – tiho bi prozborio i nadodao – Kakav majstor, tako rukodilo.

Je, viruj ti –  Ruška bi brzo promijenila mišljenje i započela priče koje su se ponavljale na večernjim sijelima.

Kažu da je bila jedna cura u našem mistu koja je prela k’o malo koja. Prelo joj „progovaralo“, ali bila nekakva ponosita i uzgorna pa tila da je u svemu prva, naučila da je fale. Jedne večeri mlađarija zađu u razgovor ‘ko je plašljiv, a ‘ko nije. Ona, sritnica, usnitila kako se ničeg ne boji. Nekom, ođavla, padne na pamet kako će se osvidočit o ‘rabrosti tako što će onaj ‘ko se ne boji otić u groblje usrid noći i ostavit znak da je tamo bio. Rekoše kako bi kudilja zapeta u ledinu kraj kapele mogla bit znak te ‘rabrosti. I  cura ti „ni te ni ve“, uze svoju kudilju i ode iz kuće.  Zadugo je nije bilo pa momci i cure pođu za njom. Dođu do groblja i vide na misečini kako se jadnica trza i kleči. Zovnu je, a ona „pane ko svića“. Odu tamo i vide kako je kudilju zapela u zemlju, ali kroz svoju čermu. Jedva je došla k sebi spominjući kako je neko poteže u zemlju. Pripala se prikoviše. Otada „nije bila sva svoja“. Džaba joj bile zlatne ruke.

– Moglo je to bit istina, ali ko zna? Možda se svit zabavljo propredajući? – oglasila se kuma Jela  pljuckajući u prste kojima je izvlačila niti dok je Ruška vrtila „drugu“ i pripredala  opredeno klupko stvarajući deblje predivo za pletenje vunenih čarapa.

– Neka priča. U svakoj ima trun istine– Perkan će smireno – koliko je znani glava luda narav odvela u propast. Tili bit „zejtan s vr  vode“, a svit uvik govorio „niti budi med da te ližu, ni pelim da te ispljunu“. E, da se zna?

Slušale su žene  Perkanovo tumačenje i zabavljale se pričama predući niti od kojih bi na tkalačkom stanu stvarale šarene prostirke u nasušnoj potrebi  za ljepotom.

Dobro je imati potku koja odgovara ruci i tkati, presti, vesti – stvarati ono što služi svrsi i pri tom grije dušu. Valja „rađu“ i zagledati, umivati i diviti joj se. Bitno je uostalom hraniti onaj dobar osjećaj od kojeg nam pogled poprimi blagi sjaj.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Ana Bagarić/Tomislavcity