Živeći u suglasju s prirodom narod je u našem kraju nekad cijenio autohtone vrste i čuvalo se domaće „ sime“ dijeleći uvjerenje kako sve s razlogom raste u određenom podneblju. Tako bi se za domaći kupus, ostavljala najbolja glavica s korijenom, tzv. priranjak što bi se čuvao u trapu te sadio u rano proljeće u zaklonitom dijelu vrta, obično u „prančioku“ kako bi na vrijeme procvjetao i „osimenio“ se u sitna zrnca – rasod. Rasod bi se sijao u rasodnjak, a potom presađivao u kupušnjak.

Baba Zrinuša se nikako nije mirila s nevistinom odlukom kako se ne isplati saditi kupus jer se ujesen može kupiti za male pare i kako uopće nije bitan jer ga dica ne vole. Govorila bi:

– Otkad sam ja došla u ovu kuću, mi smo imali svoje priranjke i kupus nam uvik bio uredan, žutio se i rasol se s njega cidio- suko, drukčije od ovog kupovnog. E, da mi je digod, kad me žeže u prsima, poist našeg kiselog kupusa, koliko je podlanica, koda bi se rodila. Triput mi se klapilo kako se razgaljujem rasolom iz drvene kace, a kad se prenem – ni kace, ni kupusa, samo mi se usta spiču od žeđi.

Tako bi baba pričala i kad bi joj kćer Iva došla u posjetu, pri tom pogledajući na vrećice što bi ih Iva donijela. Nije ona marila na nevistine opomene kako ne valja zavirivati u darove dok gosti ne odu, a otkad joj govore da se „ vratila na ditinjstvo“, k’o i sva stara čeljad, baba se namjerno ponaša kao i djeca. Čim kćer dođe u kuću ona pita : „Šta si mi donila?“, onda zaviruje u vrećice, svakako joj zamire šta god uradi? Lakše joj je otkad se pomirila s mišljenjem većine.

Susret s novim i nepoznatim, koje je vrtoglavo stizalo u mjesto, i mlađima bi počesto priuštilo zanimljiva iskustva. Dogodilo se to i babinim unucima kad su s rada po Imotskoj krajini donijeli kući lignje kupljene na pazaru i ananas, domaćem svijetu nepoznate namirnice. Dečki su lignje već jeli i saznali kako ih nije problem pripremiti, a ananas su vidjeli u voćarni i ponijeli kući vjerujući kako će guljenjem kore doći do jestivog dijela. Probat će!

Ostavivši vrećice s novim namirnicama u kući, nakratko su se planirali odmoriti i prionuti na spremanje večere. Planirali su počastiti ukućane od „ svoji’ truda“, bio je to dobar osjećaj. Vjerojatno bi cijela obitelj dijelila dobro raspoloženje da se u kući, kad su došli, nije zavrnula sama baba. Brže bolje je zavirila u kese i postupila po osobnom nahođenju.

– Mora da su svratili do moje Ive pa im postala košćurine za ćuku. E, vako oglođane nisam nikad vidila. Sama žemežgra, ili k’o ‘ rskavica? Nigdi zubatke mesa, ne će se ni Šaro s ovim vrlo počastit, ali nek progonja po ustim, šta ću mu ja? A šta je ovo drugo, Gospe Sinjska? – zagledala je baba ananas, a onda brzo zaključila.

– Stabilo je ovo priranjak. Zna moja Iva kako ja žalim za našim kupusom, pa poslala. Lipa moja, ‘ko će mene poslušat, nego moje dite? Ne ću se ja neviste ni molit da posadi. Ja ću to lipo zavalit uz plot, malo pođubrit i zatrnit pa kad rasod prispije, laže da ne će posijat. Bome ću se ove godine ispokojit domaćeg kupusa.

Baba je na putu do bašče, svratila k Šari i bacila pred njega lignje, govoreći:

– Moj Šaro, sve se prominulo? Nit je svit k’o svit, nit su kosti k’o kosti, ni priranjci k’o priranjci. A čara nam je živit?

A kako je prošlo spašavanje „priranjka“ ispod bodljikavih grana mlade šapurine i friškog stajskog đubra, zapamtilo je cijelo selo. Bilo je tu i smijeha do suza. A baba kao junak priče, potiho je žalila, toliki trud – uzalud,

– „Staro čeljade, pasja maskara“, sjeti se narodne izreke. Samo se vi smijite, i s vama će se domalo išpiljavat vaša dica. Proleti život „k’o dlanom o dlan“. E, jesam se bila i poveselila lipom kupusu? Ih, i ove će zime biti – „šćucaj“, baba!

Iva Bagarić/Tomislavcity