Prirodno je voljeti lijepe i nove stvari. Posebno je to važno mladima. Netko ih lako dobije i ne cijeneći taj privilegij dok je drugima to neostvareni san. Eh, kad bi mudrost zrelih godina zalutala u mladenačke snove. To se rijetkima dogodi. Život, ipak, počesto napravi balans. Imati, a ne cijeniti – isto je kao i nemati, a priželjkivati. Ugoda, jednostavno, izostane. Uzburkani osjećaji pokrenuti čeznutljivim mislima znaju izbrusiti osjetila i razbistriti poglede pa u konačnici oni zakinuti za materijalno, dobiju više na duhovnom planu. Ponekad su poteškoće plodonosne.

Dakako, ovo su osobna uvjerenja i ne moraju biti pravilo, ali imaju uporište u životu.

Ovakva razmišljanja i spoznaje često me vrate u pješčanik moga djetinjstva. Ovaj put u prve dane prvoga razreda, prije skoro pola stoljeća. Tako davno, a tako svježe. Ucrtalo se.

Učionica prepuna malih školaraca u drvenim klupama. U jednom kutu šarena računaljka, a u drugom zelena školska ploča na velikom stalku. Mogla se okrenuti i koristiti s obje strane. Ispred nje pocinčana metalna kanta s vodom za pranje spužve i brisanje ploče. Donijeti čistu vodu sa školske čatrnje bila je čast i imali su je stariji učenici. Iako učiteljica nije bila stroga, nismo dirali krede na odmoru. Svako odstupanje od školskih pravila, redar bi rado prijavio. Rijetki su ih kršili. Učitelji su u to vrijeme uživali veliki ugled, a onda i autoritet. Jedno ide uz drugo.

Ja sam silno željela ugoditi učiteljici i dobiti njezinu naklonost. To mi je puno značilo. Davala krila.

Djeca uvijek vole pohvale, a tko ih ne voli? Ne znam zašto ih je teško izreći. Ili, znam, EGO?!

Uglavnom. Sjedila sam u klupi s plavookom prijateljicom. Svima je bila zanimljiva njezina prekratka kosa, ošišana „na mušku“. Neki dječaci su je zadirkivali, a ona, pametna i vesela, dobro se nosila s tim. Znam da je priželjkivala dugu i tamnu kosu, stoga ju je majka i šišala na kratko vjerujući kako će prirodne svijetle vlasi rezanjem, potamniti. Bila je to jedna od brojnih zabluda toga vremena kad je tamna kosa, crne oči, okruglasto rumeno lice bilo imperativ. Svjetlije djevojčice često bi roditelji šišali „na nulu“. Na putu do „ljepote“ doživljavalo se i svojevrsno nakaženje, koji kontrast?!

I dok je moja prijateljica tiho patila za dužom tamnom kosom kakva je bila moja, ja sam potiho patila za bukvarom kakav je imala ona, novi s prozirnim plastičnim okvirom. Ja sam imala stari, naslijeđeni i prilično „maltretirani“, bez korica. Majka ga je vješto uokvirila u žuti papir od žake brašna, peglala ga svim i svačim ponavljajući kako je učiteljica rekla da može poslužiti. Ništa od toga nije umanjilo moju veliku želju za novom knjigom s koricama.

A  nosile smo se mi sa svojim čežnjama, prikrivajući ih vješto dok su one vrištale u nama.

Pod odmorom ja bih svoj bukvar sakrila u torbu, tkanu zobnicu s velikim šarenim šiškama, a moja prijateljica bi ostavila svoje nove knjige na klupi. Šepurile su se onako lijepe i nove. Ja sam joj zavidjela na njima. A kad bi ju netko zadirkivao zbog kratke kose, stala bih u njezinu obranu, nadajući se kako ni ona ne će spomenuti moj „raskupusani“ bukvar. Bila je to taktika, ili prijateljstvo?

Bilo kako bilo, međusobno smo se štitile i zajedno žalile učiteljici kad bi nas stariji učenici zazivali „prdašice“. Zajedno smo se držale i u kolu kad bi započinjale uvijek istu pjesmu „Avione kad si u visini – pozdravi mi tatu u daljini“, iako ja nisam oca zvala tata, nego ćaća, i nije nikada išao u Njemačku, kao većina očeva u mjestu.

A onda se meni dogodio dan D. Bio je ponedjeljak, lijep i sunčan kao i moje raspoloženje kad je poslije glasnog kucanja na vrata učionice ušao moj djed, zvala sam ga did, noseći u ruci novi bukvar sa sjajnim šarenim koricama. Pristojno je pozdravio učiteljicu i pogledom me tražio po razredu. On je tog trenutka postao junak moga djetinjstva i zauzeo počasno mjesto u mom srcu. Rado se sjetim tog dana kao i male prijateljice svijetle kose koja je narasla i uljepšala i onako divne svijetle oči. I danas mi te osobe svijetle u sjećanjima.

Iva Bagarić/Tomislavcity