Igra je od pamtivijeka pratila dječje odrastanje. Mijenjala je svoje obličje, a svrha joj je uvijek ostala ista – uljepšati djetinjstvo. Sve se više ljepota igranja gubi u igračkama jer tamo nikada nije ni bila.

Tako će Jure ispričati svom unuku Josipu priču o dječjoj igri u kojoj nije bilo igračaka, ali je bilo igre, čiste, zdrave i zanimljive.

– Ja se ne sićam nikakve igračke u cilom ditinjstvu. Mi bi se zabavljali drvenim ćutcima, liskovim šćapim, kamenčićim. A najbolje smo se igrali bez išta. Skači u nevere, trka po livadi, priskakanje skakala, pravljenje „kolača“ bacanjem kamenčića po vodi. Svašta bi dici padalo na pamet. Ih, da nam je još bilo popusto, već te uvik mater zove da iđeš kući. Svi bi letili na dozivanje jer smo znali šta znači ono materino „večerat ćeš ako ne dođeš?“ Odma – nama kući! I onda nas šalji u travu, k janjcima, u šušanj, kupit prpu? Sto posala. A dica se opet zabavi radeći te svoje poslove. Priskakali bi jarke, mirili šćapom ‘ko će dalje skočit, brali ljutiku i grašak po livadi, gulili oriške i uživali u tom k’o u najslađim cukricom.

– I ja bih se tako igrao, bilo vam je ful zabavno. Imali ste živorinje? – Josip se oduševio.

– Jesmo, i meni se sad čini lipo, igre i veselja je bilo na izvoz. A bilo je i stra’a, nekad bi nas natrali poljari kad ajvan ode u šćetu, onda te i kod kuće naruže što ne čuvaš dobro. A bilo je susreta sa zmijama, vukovima, nevrimeom, nekad bi se dobro poplašili.

– Dida, jesi li ti vidio veliku zmiju. Ja volim gledati zmije. – zanio se Josip u didovu priču.

– Bog ti pamet prosvitlio takom nejaku. Di ćeš zmije volit, daleko im stan. – javi se baka Mara.

– Eto vidiš – sjeti se Jure – u nas su se prija zmije više viđale oko kuća. Ulizle bi u bešiku nejakoj dici, kad bi bešika bila vani, a ne bi dite uj’le. Neće ti živina naudit ako je ne krećeš, a čovik oće, moj Josipe. Kazivali su kako je jednom zmija lizla oko mene kad sam bio sosve nejak. Mater me iznila prikuću i sila na biljac, dala mi čanjčić s udrobljenim kruvom u mliko i otišla za poslom. A kad je povirila, protrnula od stra’a. Vidila zmiju kako se mota u klupko na biljcu, a ja joj govorim: „Idi i bobenja, nemoj samo mlika!“ Utom je mater mene ščapala, a zmija odlizla u škripe, nije me uj’la. Zavitovala mater otić pišice u Sinj, a baba pripovidala kako je to njezina zasluga jer bi često škropila prikuću.

– Viruj ti! Zato se Boga moli. Sačuva te od zla kad se i ne nadaš. – Mara je u svemu dobrom vidjela Božji prst. To je odlika malih ljudi koji žive s Božjim pouzdanjem i rijetka su skupina sretnih osoba.

Josip je s oduševljenjem slušao dida. Njemu se sviđalo djedovo djetinjstvo. Nije on razumio tadašnje socijalne prilike, a imalo je i to vrijeme svoju ljepotu.

– Zato ja nikad nisam ubio zmiju, pustio bi’ je nek iđe svojim putom – nastavio je Jure,- a Manji bila duša ubit je pa na šćapu donit na mravinjak. Volio je on i bambare nabosti na trn, vatati male tavice, kupiti pole i skakavce. Ničega se taj nije plašio. E, da je ga bilo snimit, mogo se napravit film prve klase?

– A što si ti volio, dida? Koja igra ti je bila najbolja?

– Ja sam volio skakati u nevare. Priskočio bi ovcu iz mista, sić trave do povrsla, manji zidić. Jednom sam priskočio našu babu bižeći prid Manjom. Baba se krstila livom priko desne govoreći kako nisam s Božje strane. Ih, moj Josipe, bilo je cirkuza u mom ditinjstvu, samo se zaboravi. Smetne se s pameti.

Josip je uistinu uživao u didovim pričama, a i njegov otac Ante koji se spomenom „skoka u nevare“ sjeti legendarnog nastavnika koji jednom, mijenjajući stručnog kolegu, zapisa u dnevnik kao nastavnu jedinku iz tjelesnog odgoja „skok u nevare“. Bi mu to ugodno sjećanje, a i ideja za nadolazeću seosku olimpijadu.

Iva Bagarić/Tomislavcity