Vodeći se načelima, utemeljenim na životnom iskustvu, narod je stvarao mudrosti. Tako stara izreka „ Ko će kome – ko svoj svome“, ima svoje uporište u životnoj zbilji kao i ona aktualna „Čije ovce – toga i planina.“

Očitovale su se i one večeri kad se Jakišini sinovi podiliše i svjesno prekršiše obećanje dano ocu. A obećali su kako ne će bratu Perkanu činiti ilu jer je on drugačiji i slabiji od njih.

Kad razdijeliše imanje, pozvaše žene u kuću i saopćiše im što je koga zapalo.

– Nismo podilili kokoše, to smo ostavili vama. A mogu kokoše i zajedno ostat, dilite jaja. Ne ćemo vam se stavljat u to – obrazlagao je srednji brat.

Žene se užmu u ramenima zadovoljne što će se svaka „zatvarati svojim vratima“. A onda Perkanova žena jedva progovori povrijeđeno.

– Grijota vam je. Mojoj dici ste ilu učinili. Nas nije zapala nijedna dobra njiva, samo ovi okrajci oko teste. Na njima ništa ne rodi? A vama Luke i Čitluci, Zgoni pa Podvornice, sve probrane njive? Nek vam je na dušu.

– Tako nas zapalo – javi se Perkan – ja sam tako kuru potego.

Bože ti dici zdravlje, ne triba se ljutit. A ne ćemo njive nosit na ‘naj svit – tješio je zabrinutu ženu.

Moj Perkane, svak misli kako će mu bit na ovom svitu, a jedini ti snuješ o onom tamo. A ja nešto mislim, kako je vamo – tako je i tamo. Nekom uvik dobro, a nekom nikad zvizde.

Perkan se nije volio prepirati niti propravljati. Tiho je otišao na počinak, žaleći za zajednicom koja se upravo raspala.

Prvo jutro poslije diobe, posrnu mlada nevista ispred kuće i ozlijedi koljeno. I dok je zapomagala tražeći pomoć i brišući krv s noge, muž joj dobaci šaljivo:

– Nema slobode bez krvi!

A kako narod zna, sutradan se selom pronijela vijest o nepravdi što je smišljeno učinjena Perkanu. Pričalo se nekoliko dana, a onda se zaboravilo, i prihvatilo. Domalo se i odobravalo budući da su  braća znali i voljeli raditi oko zemlje.

U bliskoj budućnosti Perkanova braća odoše u Njemačku dok je on sam ostao na zemlji i čuvajući ovce obrađivao svu zemlju.

Kad braća zaradiše novac u Njemačkoj,  odluče praviti nove dvokatnice. I drugi iz mjesta su gradili nove kuće, silazili su ispod brda uz glavnu prometnicu. Poželjno je bilo imati zemljište bliže ceste, a neki ga jednostavno nisu imali. Nekada neplodna i loša zemlja, odjednom je dobila na cijeni. Perkanova braća se nađoše u nezahvalnoj situaciji.  Nisu imali gdje praviti nove kuće.  Obeća im Perkan zamijeniti parcele, ali se žena usprotivi.

– Ne činim vam nepravdu, samo vraćam zajam. Nije Perkan „ripa bez korena.“

Popusti, jadna ne bila. Ne triba se nikom naslađivat. „Složna braća kuće grade, a nesložna razgrađuju.“

Znao je Perkan da ga žena ne će poslušati. Znao je i da će mu braća zamjeriti jer im, eto, „Došla“ zapovida. Znao je i kako žena ima pravo kad mu kaže  da nije s ovoga svita. Stoga bi se povlačio u osamu, uzevši komad bezličnog drveta pa mu diljanjem  davao oblik, svrhu i ljepotu.

Iva Bagarić/Tomislavcity