Prošlost se ne može zaboraviti, ona nas prati kao vjerni suputnik. Dobro je u njoj tražiti lijepe trenutke, unatoč ljudskoj slabosti i navezanosti na loše. Ljepote je uvijek bilo u dobroj duši, njome se prezirala grubost.

– Ja sam ko curica otišla u najam – započe Mara – a zamuku. Većina je moji druga iz sela služila u najmu posli onog rata, bilo je tada i gladi i golotinje.

– I mene je strina dala u najam svom bratu – s  uzdahom započe Anđa – snovala je ona da tamo i ostanem, da me uda za svog bratića. Ma, prije bi u vodu, nego za nedraga.

– Pa, nije ti loše mislila? – potiho će Mara – udat sirotu za gazdinskog momka, to je bio sevap.

– Šut, kuma! – ljutnu se Anđa – tila je ona mene sklonit od Manje, a usrićit svoju ćer. Prigorila bi ona moju sriću, bratić joj bio šepav. Doduše, je bio gazdinski pa je valinka bila upola manja. Nisu druga čeljad bila loša prema meni, samo što se ko najmenica jadno osićaš, svakom moraš u podlog – zastade na trenutak blažeći osobnu gorčinu tuđom:

Našoj je Joki bilo još gore, a služila u rodbine. Bila neka pogana baba, gonila je ko Bog maglu. Znala bi joj reći: „Nema sila! Ako nemaš šta radit, škripaj vratim!“, dugo se pričalo o babinu „ ljustvu“.

– Do mene su lipo držali u najmu – Mara se zagleda u daljinu – uvik volim pogledat prema Jelovači, tamo sam ovce čuvala. Pokojni gazda Ilko me štitio ko svoje dite. Žena mu je bila pomalo dergin pa bi mi povazdan zapovidala dok on ne bi brecno na nju: „Ogišit ćeš se, jadna ne bila!“, onda bi se ona pokunjila i pustila me na miru. Svejedno joj s draga srca pridam pokoj. Sitim se bile košulje što mi je obuče prid Božić, nova novcata, s vezenim porubom.

– Muke tebi ugodit kad si salalna – Anđa poprati kumino izlaganje laganim odmahivanjem – meni je najam osto u ružnoj uspomeni. Dvoriti tuđu čeljad, stidit se za sinijom, sklanjat se u stranu, zatvarat vrata za svakim, jadno je to, doboga.

– Meščini, kuma, da je sve u naravi – zaključi Mara – nekom moš ugodit sumalo, a nekom ne meš da mu zvizde skineš s neba.

– Tako je uvik bilo! – složi se Anđa – ma, služit je jadno, ubije te u glavu. Sluga ne smi sebi pripisat ni svoje znanje, i to mu gazda otme, uzme ko svoje zasluge. Ja sam tkala cursko ruvo strininim bratanama, a one se falile kako je to njiovo rukodilo. Nisam smila probeknut, već šutila, ko zalivena. Dobra sam ostala u pameti kako mi je bilo?

Anđino odrastanje bez majke ostavilo je na njoj ranjivost koju je vješto prikrivala, ali bi ona uvijek progovorila iz nje pri sjećanju na prošlost. Neke praznine se nikada ne popune. Dobro je imati nekoga tko u takvim trenutcima zna lijepom riječi odagnati malodušje.

Ne udi služit dobra gospodara. Svi smo mi najmenici na Božjoj njivi. Di bi nas dvi bile da nismo služile? – Mara razgovor privede kraju i u kumine oči vrati blagi sjaj.

Iva Bagarić/Tomislavcity