Trebamo jedni druge, koliko god mislili kako smo dostatni sami sebi. Ljubav se ostvaruje u susretima. Kroz susrete se razobličujemo i otkrivamo osobnu širinu ili zamaskiranu uskogrudnost.

Ivana susreti vesele, redovito za blagdane dolazi u zavičaj. Iako se uvelike navikao na gradski život, nostalgija za rodnim krajem nikada nije prestala, dapače.

S Lukom, prijateljem iz djetinjstva, redovito dogovori šetnje proplancima iznad sela. Luka je uspješni poduzetnik u velikom gradu, ali kao i Ivan, voli susrete s rodnim krajem. Ožive tako uspomene iz mladosti kad su čuvajući ovce uživali u dječjim igrama. Sjete se odlazaka na Malenicu, Gojanu i Močila.

Nisu zaboravili ni kovilje što su ga brali po Lačugama i Svilim torinama slušajući priče o Vili Nagorkinji. Rado obiđu Pećinu, Biskupov dolac i Letarića groblje spominjući se teške povijesti koja progovara iz svakog kamena, spava u starim križevima i gromelama, živi u priči o Zorinu docu. Svaki lokalitet odiše uspomenama; Orlokuk, Podine, Jabuka, Bukovik, Vučkovine, Stržanj, Mandina gradina, Studena,  Butrovci, Kula…

Posebni su i trenutci susreta sa starim roditeljima čije oči bar na trenutak zaiskre i suzom radosnicom pozdrave djecu koja, kao po usudu, iznova dolaze iz tuđine. Ivanu ti trenutci znače punu, danima razmišlja o njima, čuva ih. Odavno je naučio zastati i osluhnuti život, osmjehnuti mu se. To upravo čini kroz susrete s ljudima.

Jedan od susreta, koji nikada ne će zaboraviti, dogodio se baš na Veliki petak kad je s prijateljem Lukom hodao Križni put preko planine. Obojici taj hod puno znači, treba im. Trude se ići s pukom u molitvi i sabranosti, uživajući u osjećaju pripadnosti, to ih ispunjava.

Luka je još kao dječak zavidio Ivanu na uspjehu u školi. S vremenom je  postao uspješan  poduzetnik, ali je u njem uvijek tinjala tiha potreba za znanjem i ugledom među intelektualcima. Cijenio je Ivana i druženje s njim mu je godilo. Ivanu nije smetala razlika u naobrazbi, volio je Luku, nešto ih je vezalo. Ivan je uživao ugled zbog akademskih titula, ali za domaći svit je uspješniji bio Luka. Ljudi uspjeh najčešće mjere po imovini, automobilu, kući … Luka je bio oličenje uspjeha i nitko nije slutio kako on još uvijek zavidi Ivanu, nije to znao ni Ivan.

Hodajući u prvim redovima iza križonoša, pobožno su pratili molitvu. Izmjenjivali su blage poglede iz kojih se iščitavalo prijateljstvo, jasno priznanje kako jedan drugoga trebaju, unatoč intelektualnoj različitosti. Dakako, Ivan je po tim kvalitetama bio ispred Luke, toga su obojica bili svjesni, sve do pete postaje.

Kad je, na Ivanovo iznenađenje, na petoj postaji, Luka prišao križonoši i preuzeo križ stavljajući ga na svoja ramena, u Ivanu se nešto prelomilo, preplavilo ga je ganuće pomiješano s divljenjem.

Ispred Ivana je stajao ranjivi čovjek spreman ponijeti križ uz blagu uzbrdicu, čin u kojem se sam Ivan nikada nije vidio. Uhvatio je Lukin pogled dok je primao križ i osjetio se malenim, slabim.

Ivan je imao potrebu ići odmah iza prijatelja križonoše, pomoći mu ako zatreba. Bili su to posebni trenutci za Ivana. Osjetio je snagu i ljepotu titule – križonoše kojoj sam nije dorastao. Zahvaljivao je Bogu za ovaj susret, za ovaj kraj u kojem se još ide za križem, kraj u kojem se još nosi križ, iz ljubavi.

Iva Bagarić/Tomislavcity