Obilje je riječi, sintagmi i izreka koje otkrivaju naš mentalitet. Brojne inačice usmene predaje svjedoče upućenost ljudi jednih na druge, kako u bližem, tako i širem okruženju. Uz zajedničku sudbinu susjedi su dijelili i duhovno i materijalno.

Od susjeda se nekada pozajmljivala užina kruva, kvas za kiselo mliko, pregršće kave u zrnu, misna roba, zdravstvena knjižica, motika ili lopata te tanjuri i zdjele kad se spremalo kakvo slavlje. S vremenom su se susjedi opskrbili zavidnim količinama posuđa pa se manje trebaju po tom pitanju, ali dobrosusjedska usluga ostala je poželjna i potrebita.

Sa susjedom se svojedobno dogovarala kopačina, vrševina, pranje vune ili gonjenje u mlin. Ta upućenost očitovala se, kako na lokalnoj tako i na regionalnoj razini. Njegovali su se dobrosusjedski odnosi s najbližim mjestom, sklapala kumstva od potribe i prijateljstva od interesa.

Blizina susjednog kraja, prepoznaje se u običajima, odijevanju, napjevima, a posebice u govoru. I humor je poveznica što se itekako zamijeti kao zajednička odlika. Mentalitet jednog podneblja briše zemljopisne granice i pokazuje se kao spona koja veže.

Kad su, svojedobno, misari nedjeljom pješačili u crkvu, ponašali su se po uvriježenom modelu cijele regije. Vrijedila je tada ona „tri koraka naprid, silo nečista!“. Obično bi muževi namjerno zastajkivali, kao privezujući opanke ili vadeći piljak iz cipela, a sve s jednim ciljem; da im tko ne zamjeri što se drže ženine suknje.

Baba Manda je svjedočila poznatoj krilatici pa bi, kao oštroumna žena, sama napominjala mužu:

Priveži ti opanke, ja odo. Izvadi kamenčić da te ne žulja – onda bi ubrzala ostavljajući muža na Jakića pozidi i tako mu činila uslugu da se pokaže k’o  pravo muško, a sebi u bradu bi dodala:

– Ja sam tvoj kamen u opanku!

– Iđi ti! Ja ću s ljudima – čula bi uobičajeni odgovor iz kojeg je prštalo zadovoljstvo i muški ponos.

Iako je fra Klemo više puta ukazivao na tu pojavnost kao negativnu, nije ju iskorijenio. Ljudi su više zazirali od običajnih, nego od Božjih pravila.

„Tri koraka naprid!“,  odavno se prakticira u muško – ženskim relacijama u našem kraju pa joj je i podrijetlo upitno. Vrlo je vjerojatno kako bi joj postojbina mogla biti hercegovački kraj, a Kikaš ju je mogao pokupiti prosjačenjem i prisvojiti kao tipičnu za jedno vrijeme i jedan narod, bio on s ove ili one strane planine. Matan ju je naslijedio i učinio prepoznatljivom. Bilo kako bilo, na tu krilaticu i Duvnjaci imaju pravo, a o njezinoj primjeni ne treba ni govoriti, ona je očita i masovna, posebice u donjem dijelu Duvanjskog polja.

Manje i Jure se, i danas, namjerno zatežu na crkvenom parkingu kako bi Anđa i Mara dobile tri koraka prednosti. Sreća što su prihvatile tu naviku pa je ne poimaju kao uvredu.

Sve se stavljaju k’o svicki ljudi – prigovori im Anđa – a ne vole s ženom pod ruku kako oda nji’ova vrsta. Ih, nije meni do njegove ruke, već bi’ mu pomogla da ne posrntlja, ali ne da to sebi pomoć.

Kani se ljudi – Mara ih nastoji razumjeti – mi smo se naučili razdilit prid crkvom, svak na svoju stranu, ne triba i’ bantovat, to je jače od nji’.

Cccc, vazda ti i’ braniš, pa i kad im običaj ne valja. Nije, bona, lipo da iđemo isprid nji’ koda se ne poznajemo. Mrsko mi od ove mlađarije, mislit će da bižimo od ljudi.

Eto oće?! – nasmija se Mara – pogledni bolje, i oni se odvoje od svoji’, malokoji s ženom dođe do crkveni’ vrata. K’o će, kuma, prominut duv? – pa zaključi –  a ne triba ga ni minjat.

– Minja se, minja se! – usprotivi se Anđa – muške klupe su pune ženskog svita. Još se na ženskoj strani drži do običaja, ponekad zaluta kakav sritnjak sa strane. Pravo ga neobično vidit. A desna strana izmišana, k’o u Zagrebu, čovik i žena jedno uz drugo.

Držeći se jedna za drugu kume su pobožno ušle u crkvu i krenule na svoju, žensku stranu. Anđa, k’o Anđa, ne odoli prešutjeti ono što joj, u trenutku, pade na pamet.

– Ma, ne znam ni šta će mi čovik uza me u crkvi, samo da me na grij navodi.

Iva Bagarić/Tomislavcity