Lijepo je doživjeti poštovanje u svojoj sredini, ali ga treba i zaslužiti. To se dogodi rijetkima.

Jakiša je okusio ljepotu uvažavanja i bio jako cijenjen u mjestu. Stoga bi svjedočio važnom činu diobe među braćom. Takav je bio običaj. Braća bi se uglavnom među sobom dogovorili, a onda, uz svjedoke iz sela, dovršili „ diljenje.“ Uz ugled, nosio je Jakiša i svoj križ.

– Di bi čovik bio da ga Bog ne opomene – znao bi reći.

On je, uz sve ljudske vrline, bio i jako pobožan. A život ga nije mazo, osjetio je i rat i glad, i sirotinju, ali uvijek ostao uspravan i čestit pa i onda kad su se seljani podsmjehivali njegovom najstarijem sinu Perkanu jer je, eto, bio drugačiji od svojih vršnjaka.

– Šta je od Boga, slađe je od meda – spomenuo bi Jakiša poznatu izreku i njome posramio oholice.

– Vidim ja svog Perkana. Nije k’o drugi, što ne znači da je gori. Tanjeg je života i nije naprišit na poslu, ali s drvetom je višć, izdiljat šta god oćeš. Boji se potući i ne voli kad ga kreću, a ne će od njeg nikom zlo dodijat.

Uistinu je Perkan bio poseban kao dijete, osjetljiv i bojazan, a sredina je porugljivo gledala na slabije. Odrastanjem je napredovao u rezbarenju drveta i postao vješt u izradi vila, grabalja, kosišća, kudilja i vrtena, a mogao je satima siditi na gromelji zagledan u oblake.

Našem Perkanu nisu sve na broju – usudi se pred ocem izgovoriti mlađi brat. – Ne smi se ni s kim pobit, svakom prizna da je jači od njeg, koda nije moj brat? Ja se volim pomarisat ako me neko izaziva.

– Razlika ste vi od Perkana, vama je Bog dao više. Ali, ajde nek neko našara šćap k’o on? – rekao bi otac.

Stasao je Perkan i za ženidbu. I oženio se po ćaćinoj želji, doduše po poruci. Tile su mu cure jer je bio iz dobre kuće. U to vrijeme, a možda i u današnje, važno je bilo udati za gazdinskog momka. I za cure je vrijedilo isto pravilo. Jedna, nižeg rasta i velikog nosa, pjevala bi u kolu.

„Kolišna sam, stala bi’ u ćasu – gazdinska sam, opet sam na glasu.“

I oženiše se sva tri Jakišina sina i djecu izrodiše živeći u velikoj zajednici. Stari Jakiša bi ih svitovao:

Nije običaj diliti se za živa ćaće. A čim ja umrem, vi se lipo podilite k’o prava braća. Nemojte Perkanu činit ile. Neka na vas ne pane suza njegove dice.

Perkan je posebno bio privržen ocu. Pazio na njega i pričao mu o svemu što se događalo u selu, iako je bio jako nagluh. Sjedio uza nj kod sinije i ukazivao mu čast zanuđajući ga hranom. Bdio je i uz njegovu postelju kad se razbolio. Jedne noći pozove braću i neviste.

Ustajte, ćaća se dili s dušom.

Svi su ustali i molili krunicu koju započe Perkan. Onda im oči zasuziše kad Perkan upali sviću i ćaći prida pokoj. Plakala su dica za didom, a odrasli spremali po kući. Perkan je izišao vani i za šalošom plakao, kao dijete.

Iste zime se braća odlučiše podiliti. Zovnuše jedne večeri dvojicu uglednijih ljudi iz sela. Sjedoše za siniju, a žene i dicu poslaše u komšiluk. Razbaciše na tri dila njive i livade, kuću i pojatu, krave i ovce, telac i janjce, konje Sokola i Rubina i kobilu Bibu. Prisloniše uz sve i trap i šaloš, bajtu iza kuće. Rasporediše sve krupnije stvari na troje. I zametnuše kure. Onda se najmlađi brat obrati Perkanu koji je diljao vrteno, ne sudjelujući u raspravi oko diobe:

– Perkane, reci i ti štogod, nek ti ne kriva na braću.

– Nemam ja vama nikakve zamirke, znam da vi mene ne bi privarili. Samo ću vam pripomenut da se jednom triba i s dušom podilit.

Iako se Perkanova nije priviše tutisala, ova ih dodirnu, ali dogovorenoj diobi nije bilo pogovora. Odluka je unaprijed smišljena i kura pripremljena, istina zamaskirana. Perkanova naivnost samo je više otkrivala njezino lijepo lice. Braću su prilično zaboljele riječi „triba se jadnom s dušom podilit“, s razlogom.

I dok se Perkan s ljubavlju sjećao oca koji je svjedočio „diljenju“ pazeći da odluke budu pravedne, njegova braća se sjetiše oca i pomisliše kako se, možda, u grobu privrće.

Iva Bagarić/Tomislavcity