Veliki tjedan je darovano vrijeme malom čovjeku kao prigoda da promišljanjem spozna sebe, svoj život i njegov smisao.

Uronimo li u povijest čovječanstva, možemo uvidjeti njezinu sličnost, samo obličja su bivala drugačija. Izmjenjivali su se ratovi, potresi, bolesti, svakojake nedaće što ih je čovjek sam sebi priuštio „igrajući se Boga.“

Isus je iznova razapinjan toliko puta, i danas se razapinje. Kajfe i Herodi, Pilati i Jude samo su drugačije odjeveni. A svjetina je uvijek slična, glasna i euforična, sklona osudama više nego razumu i toleranciji.

Isus je isti, ljubi i vodi neposlušni narod i iznova govori: „ Oprosti im Oče, ne znaju što čine!“

Trnova kruna ispletena od grijeha pohlepe, ubojstava, bluda, laži, oholosti, taštine… pritišće Isusovo lice koje krvari. A On, grli svoju muku i šuti.

I danas s Njim na Golgotu hode Veronika i Šimun i pomažu mu nositi križ. Pruža Mu se rubac i podmeće rame. Ovih dana smo ih mogli prepoznati u našoj dijaspori i pojedincima koji su djelima ljubavi očitovali potrebito čovjekoljublje.

U dubini svojega bića, vjerojatno, ćemo susresti i oholog Heroda i dodvorljivog Kajfu, Pilata koji prezire glas savjesti kako bi udovoljio svjetini, tako aktualno.

Pronaći ćemo u sebi Petra koji voli, a onda zataji Gospodina. Ni Judin poljubac nam nije nepoznat, toliko ih se pruža svaki dan. Bili smo i u svjetini koja galami i raduje se tuđoj nevolji. Vidjeli smo i majku koja plače nad sinovim grobom. I ljubav i tugu smo osjetili.

Na nama je odluka što ćemo posvojiti i hraniti, u koga ćemo se zagledati i čemu ćemo težiti. Hoćemo li biti trnje ili rubac pružen Bogu – čovjeku.

Iva Bagarić/Tomislavcity