Obično se sjećamo nekih trenutaka iz života kad smo se prvi put susreli s novim i nepoznatim. Netko pamti prvu zubobolju, prvo putovanje, a najviše se pamti prva ljubav.

Ante se sjeća svoje prve ljubavi, crnokose Kate koju je u mislima vozio na motociklu dok joj je vjetar mrsio kosu. Sjeti se i prvih cipela, prve bombonjere, prvih banana, bilo je u to vrijeme toliko toga prvog, novoga.

E, cipele, prva bombonijera i prva vaza s cvijećem došle su u kuću s njegovom prvom ujnom Julom. Ante se rado sjeti te drage žene, a onda i svega što je s njom došlo u njihovu obitelj.

Bio je desetogodišnjak i tog ljeta se veselio prelasku u veliku školu. A kad im je u goste došla ujna Jula i donijela Anti kožne cipele, jedva je čekao obuti ih i pokazati pred vršnjacima. Ali, do početka nastave mogao je u njima jedino na misu nedjeljom. Majka bi ih odmah brisala i ostavljala pod svoj krevet u spavaću sobu.

Za vrijeme ujnina i ujkina gostovanja, svi su bili dobri i poslušni. Anti je prijala ujnina pažnja kao i nova jela što bi ih spremala. Volio je slušati i njezin govor, drugačiji od našega. Želeći se dodvoriti ujni Juli, počeo je i pričati kao ona pa je poslije doručka glasno izjavio:

– Ujna, ja sam popio svoje mleko!

Malo se naljutio kad su mu se odrasli nasmijali. Znao je Ante da je ujna  Beograđanka, ali to njemu nije bilo važno. Čuo je on kako govore: „Nije naša, ali joj ljudstva i srca nema nigdi!“ Voljeli su je svi, a kako i ne bi kad je uistinu bila prekrasna žena. Ljudstvo ne treba nacionalni predznak, čak i u kraju kakav je naš gdje su nacija i vjera jako bitni. Neki ljudi svojom kvalitetom mogu izbrisati te razlike, tako jednostavno i prirodno. Tako su svi susjedi za ujnu govorili:

– Razlika je Jula. Malo je taki’ žena! 

Malogdje ljudi tako negoduju na miješane brakove, a onda ih brzo prihvate kao najnormalniju pojavu. Urođena uljuđenost lako nadiđe konzervativna stajališta. Pa će strina Ruška, kao u šali, spomenuti:

– Stavit će nas u prokle’stvo! Tri se vire izmišale u našem rodu, a ne brojim ove naše koji ne će u crkvu.

– Đavlit će te! – ljutne se na nju stric Mate – kakva si ti kršćanka kad viruješ u tu budalašćinu. 

– Neće se vele počastit nijedna strana – govorila bi tetka Šima – ti što se izmišaju obično budu nigdi prispili. Najviše naude sami sebi, lako je za svitinu. Narod propravlja jedno vrime i zaboravi, baš ga briga. 

– Ja, eto, ne mogu razumit taku ljubav – čudila bi se Ruška – nije lako otić u drugo selo, a kamoli za drugu viru. Ja se udala u svoje selo i još im nisam narav obikla. U mene je uvik razum bio isprid ljubavi. Nije opet svak isti. Možda ja i nemam tog srca, niti koga volim, niti koga mrzim? Ima nas svakakvi.

– Eh, nije nama bilo drago kad je Frano reko da će oženiti curu pravoslavne vire – pričala bi Mara – svi se na nj ljutili. Selo se rugalo. Braća mu prigovarala da sramoti kuću, ali ni’ko mu nije mogo ubranit. Ja išla pitat za savit našeg rodijaka fra Rafu, od muke. I fra Rafo  poručio svima vako: „Nije Frano sagrišio prid Bogom, nema tu grija. A sa svitom je druga priča. Dođu vrimena kad moraš znati kom pripadaš, dođu nezgode. Nije pametno prtit na leđa što ne tribaš nosit, ali ako si uprtio drage volje i nosiš s ljubavi, onda će ti i Bog pomoći. Ako budu čestito živili, mogu vam bit na ponos.” Onda smo svi prihvatili. Štaš?

Sjećao se Ante materinih riječi, a i riječi ujne Jule kad je na majčinu zapovijed donio veliki naramak drva.

– Moja Maro, kako ti je Ante poslušan i dobar dečak pa vredan, toliko drva ne mogu ja doneti. A uvek veseo i nasmejan da ga poželiš celivati po sto puta. Meni se pod kožu uvukao, drago dete ujnino.

Uživao je Ante u ujninim pohvalama i zagrljajima i pitao se kako naše žene ne znaju tako lijepo s djecom. Brzo bi se u to uvjerio. Mara bi okrenula s „paljbom“.

– Moj ti je Ante velika lopuža, zna se prid vama priprodat. A sidi na ušima! Ja mu rekla da donese malo šume za potpalu i sitni’ grana, a on s pravim drvim koda je ciča zima. Još mu pripelila da su grane za  šalošem. Zaslužio je šipku po guzici kad je nepoćutan, a ne pohvalu. 

Put od junaka do posramljenog dječaka bio je jako kratak. Ali ujnin zagrljaj i pogled pun ljubavi ublažili su materin prijekor i u Anti učvrstili spoznaju kako ljubav rađa poštovanje i samopoštovanje.

Iva Bagarić/Tomislavcity