Put do životnoga uspjeha usko je vezan uz školovanje. Iako naobrazba nije glavni uvjet za sreću, važan je čimbenik za lagodniji život. A njemu svi težimo. Tako je razmišljao Marin Ivan otkako sve češće boravi u zavičaju i tu se dobro osjeća.

Zanimljiv mu je bio stav domaćeg svijeta prema školovanju, mijenjao se vrtoglavo kao i životne prilike. Jedno uvjetuje drugo. Potakao je razgovor s roditeljima na tu temu.

– Ovom kraju nijedna vlast u prošlosti nije bila naklonjena. Jedini i najvažniji za njegovu opstojnost bili su franjevci. Oni su prvi i opismenjavali svijet, samo što je malo svijeta marilo za pismenost.

– Iz našeg sela je jedini Pere Boškanov svojom voljom odlazio k fratru i učio. Čito bi pištolu na misi i svakako bio uručit, k njem bi se nosilo pismo pročitat ili napisat. A zvao fratar i druge, i govorio kako će i’ naučit čitat da ne ostanu slipi kod očiju.

Jure je u zanosu pričao sinu o minulim vremenima. Dobro se sjećao i masovnog negodovanja na izgradnju škole u mjestu poslije rata.

– Diglo se cilo selo protiv. Ne daju pravit školu. Žene grajaju kako im krave ne će imat di pasti, kako  škola kvari mladež, nije svitu merušila ni nova politika. A većina se bojala i knjige smatrajući je besposlicom. Mislili su kako nema kruva prez motike. Neki  su plaćali globu, a nisu dali ženskoj dici u školu. Ljudi nekad u neznanju naprave krupnu pogrišku i naude sebi, ali aj dokaži. Tvrdoglavi uvik ima, a obično su najgrlatiji.

– Ja se dobro sićam onog brašna što bi davali dici u školi posli rata – prisjeti se Mara. – Dililo im nekad i mliko u pra’u, svit ga zvao junčevina i jaja iz bureta, zvana Trumanova jaja po američkom predsidniku Trumanu. To je bila k’o umanitarna pomoć, mi je zvali UNDRA. Veselio se svit bilom brašnu jer je tada bilo i gladi. Kuvo se crni kruv, nekad i ječmena priška. U to vrime je dosta dice bosi’ nogu išlo u školu. – Mari se ote duboki uzdah pa nastavi.

– Matere bi od donesenog brašna ispekle pokvu pa bi dica nosila u školu. Tamo bi im dilili po komad, znalo se kad je koga red nosit kruv u školu. Moj bi brat govorio kako voli školu zbog bilog kruva, a ne voli zbog računa, nije tendio za knjigom. A svojoj dici posle trubio kako je škola važna. Svak se siti, ali bude kasno. Eh, da je ova pamet, a ono vrime.

Bilo je to vrijeme pedesetih godina kad je u škole stizala pomoć UNRRA od engleske skraćenice United Nations Relief and Rehabilitation Administration – Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu.

Otvaranjem granica i odlaskom u zapadne zemlje dolazi materijalni napredak, ali djeca se odgajaju u skromnom i tradicionalnom duhu.

– Ja se rado sjećam svoga školovanja- nadoveza se Ivan na potaknutu temu.

– Bila nas je puna učionica, škola je vrvila od đaka i veselja. Znam kad je naša rodica Kata došavši u prvi razred ugledala sliku druga Tita pa upitala učitelja: „Druže učitelju, je li ono vaš Bogo? Naš je skroz drukčiji.“ Zatekao se učo pa okrenuo priču u drugom smjeru, uspoređujući Tita sa spomenutim Bogom. Ubrzo je Kata naučila tko je tko i kako se pozdravlja učitelja. Sretnuvši ga jednom u selu ispod kišobrana, Kata pozdravi po običaju „Hvaljen Isus i Marija!“ pa kad prepozna učitelja, zbuni se i doda „Ja mislila obični čovik?!“

Poznata anegdota unese dašak vedrine i osvježi razgovor.

– Moji nisu nikad nosili ‘ranu u školu, a imala sam im šta poslat – Mara oživi sjećanja. – Jutri bi doručkovali drobu i siti i veseli izlazili iz kuće. Onda se otvorila zadruga i nekad bi im dala dinarčić za napolitanku, ali ne bi svaki dan. S vrata bi vikali  „daj ist’“, nisu probirali. Tada su svačiji bili salalni kokad im se nije priviše ugađalo. Puši – pada, išli su bez pogovora. Dođi kući mokri k’o čepina, zađi im za nokte, malo otplači i ponovo u skaku.

– Tako je to bilo tada, moji sad ponesu punu torbu slatkiša, – uključi se i mladi susjed čija su djeca tek pošla u školu. – Moja mala je k’o bez duše došla iz škole prvi dan i s vrata nam saopćila što je naučila u prvom razredu: „Znate li vi kako se u školi kaže Hvaljen Isus?  Kaže se Dobar dan!

Nasmijaše se svi izjavi male prvašice, a Ivanu bi drago što se u ovom kraju još njeguje lijepi vjerski  pozdrav, možda nam po njemu dođe bolje vrijeme. Daj Bože!

Iva Bagarić/Tomislavcity