Od niza titula koje se steknu trudom ili životnim prilikama, jedna je tipično domaća i lokalna- užinari. Malo je onih koji je u vrijeme blagoslova polja nisu ponijeli. Misa na groblju je i svojevrsni društveni događaj u mjestu, prilika za susrete razne vrsti. Seoski zabavljači bi ponekad, za vrijeme bogoslužja, sebi dopustili pokoji šaljivi komentar ne poimajući ga kao svetogrđe.

Tako je poznati prakaratur i pučki pjevač litanija u procesiji, glasno zazivajući svece katoličke vjere, zamijetio jednu nejasnoću – ime jednog sveca koje je bilo precrtano olovkom, pa je u istom ritmu zapjevao: „Ovde je nešto zašarano!“ Puk je pobožno i jednoglasno odgovarao poznatim napjevom „Moli za nas!“

Nadaleko je poznat i onaj komentar na zaziv „da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati“ kad su vjernici pobožno izgovarali „Tebe molimo, usliši nas“, dok se mala skupina borila s navalom smijeha jer su čuli neočekivanu opasku: „Slabo vridi bez umitnog gnojiva!“

Po završetku bogoslužja, misari bi se tražili pogledima i veselo pozdravljali. Domaćini bi dobro pazili da im ne promakne kogod od rodbine, a da mu ne upute poziv na užinu. Dakako, tako je bilo davno kad se strogo pazilo na „svraćanje“.

Onda bi uslijedilo druženje uz ručak s uobičajenim menijem; sarma, meso i pita ispod sača, a za desert poznata patišpanja (žuti kolač). Gurabije bi pristigle u cekerima vrijednih teta. Pazilo se i na svraćanje daljem rodu poslije ručka, naravno s gurabijom. Bilo je to vrijeme kad se rodbina sastajala rijetko pa su susreti bili srdačni, a srca manje okorjela.

Negdje bi se i zapjevalo poslije ručka. Boća, poznat kao veseljak, svoje goste bi počastio šaljivim dosjetkama i pjesmom: „Ovo selo upamtilo nije; majko stara, ‘vaki guzičara.“

Tada su domaćice kuhale od rane zore i natjecale se u gostoprimstvu. Brojali su se užinari i bilo je popularno imati ih što više. Anđa bi redovito, kad isprati svoje goste, povirila u Mare i s vrata upitala:

– Koliko i’ bi u vas?

Trinestero – Mara je odgovorila spremno jer je statistika bila bitna.

U mene petnestero, ne računajuć drčinu. Došle mi prije i moje sestre, a samo dvoje s Manjine strane. Šta ću mu ja kad je moj rod ljubokrvniji.

– Lipo je svit reko „Oklen si? Oklen si se oženio!“ – tumačio je Jure – i u nas je bilo više Marina roda, nego moga. A neka, lakše je meni i Manji kad dođu vaši. Mirnije je u kući di dolazi ženin rod. Ali najviše „varniči“ tamo di neviste dočekuju zave. Tako je uvik bilo, otkad je Boga i svita.

– Kako ‘ko i kako di – obrazlagala je Mara – uvik je bilo sklada i nesklada, i dobri’ i pobožni’ ženica koje nisu dale đavlu ovlasti i držale obitelj na okupu.

Bože moj – uže se Anđa u ramenima – svak sebi vrata otvara.

Bilo je tu materijala za velike i duge razgovore. Anđi je tog dana bilo bitno ponijeti titulu najbolje domaćice jer je imala najviše užinara. A povrh svega i fratar u njih bio na ručku. Kud ćeš više. Nije Anđa ni umor osjećala jer su joj gosti bili po volji. Još jednom je pri odlasku konstatirala:

– Znači, kuma, u mene dvoje više, nego u tebe?

Običaji su ostali slični, samo su stavovi novih domaćica malo drugačiji. Ima se i o tome što reći!?

Iva Bagarić/Tomislavcity