Mara se spremila obići svoju novu priju koja je došla iz bolnice. Budući da se Anđa dosađivala u hladnim zimskim danima, ne znajući što će od sebe, ponudi se poći u posjetu s kumom pripisujući to kršćanskoj dužnosti i odanom prijateljstvu.

– Sevap je obać bonika i nevoljnika. Nije meni žao dat’ dva’est maraka za kesu. Već mi žao prije? – onda doda onu uobičajenu i otužnu kojom se više ugađa sebi nego dotičnoj osobi.

– Šta će, jadnica?! – intoniravši je sažaljivim tonom i istim govorom tijela.

Zanimljivo kako sažaljenje prema drugoj osobi hrani ljudski ego. Tipična je to pojava iako Anđa, kao i većina nas, tvrdi za sebe kako pripada onoj manjoj skupini „dobrog svita“.

Prikrivajući osobnu radoznalost, uputi se do nove Marine prije za koju svi govore kako valja. Jedva je čekala uvjeriti se u to, iako je bila skeptična vjerujući da nema dobre prije, a još ako je nevistina mater. Bože mi prosti?!

Ušavši k bolesnici koja ih dočeka veselo, Anđa se poprilično iznenadi i zaboravi pripremljeni govor pun suosjećanja i sažaljenja. A na uobičajeni upit:

– Kako si, prijo! Je li ti lakše? Stigle teškoće? Imaš li bolova? – prija s osmijehom odgovara tiho, a nekako smireno.

– Dobro sam, Bogu fala! Ima likarije pa i ne boli. Ne daju danas dokturi ni umrt’ svitu. Zaliče, pomognu i nek im Bog plati. Triba za nji’ molit Boga. Ja sam se namirila na jednog čestitog, držo do mene k’o do matere, blago onoj koja ga je rodila. Svaki dan rečem za njeg jednu krunicu.

– A jesi li mu, ‘vako, išta šušnula? ‘Oće li para? Svit se dobro žali na nji’. – Anđa je htjela zadovoljiti znatiželju.

– Ah, svit k’o svit, moja prijo. Svitu nikad pravo. Nemam ja zamirke nikom, a ne mere se mladost vratit’. Ne znam ni šta će mi? Još koji dan pa Gori, dosta sam se i naživila. Ne bojim se ja smrti, mora se umrit’. Možda je bolje prija, malo će te žalit’, a manje ćeš i sagrišit’ ako odeš ranije, – prija je zabavljala gošće i šalila se na svoj račun što je Anđu poprilično zbunilo, kao i knjižice što ih je prija čitala.

Ugodno je bilo slušati ženu koja o svakom lipo govori, za svakog Boga moli. Ne žali se na bolest, već pokazuje nove naočale s kojima čita Bibliju, govori kako su stare dobre za „Ognjišća“, a ima još dvoje na astaliću. Jedne stavi kad gleda televizor, a one iz zlatne kutijici drži na glavi, to su joj „nosne“. I umjesto da one ohrabruju nju, prija je cijelo vrijeme pričala o sebi i svom životu. I , nije se žalila, već u svemu gledala Božju volju i prihvaćala poslušno, s ljubavlju. –

Bilo je teškoća, a u kog’ nije? Mene su one sto puta dovele do Boga. Veliko je, žene moje, imati pouzdanje u Gospodina. „Ljudska glava je najtvrđa ćuprija“. Sve se more istrpit’ kad imaš čvrstu viru. „Božja Providnost ne spava“ kad se u Nju uzdaš. Šta sam god zaiskala, Bog mi je uslišio. Providio dici. Lipo upravili sa sobom. Pa mi Ivan ode u pratre? Bože ga podrži u odluci. To je veliki dar Božji. Fala Mu!

Pri povratku kući, kume su se dobro osjećale, što je primijetio i Manje po Anđinu načinu zatvaranja vrata. Nije lupnula s njima, nego polako zatvorila i mirno ušla u kuću pa umjesto uobičajene glasne primjedbe na prosute mrve po podu, nije progovorila, nego mirno ispričala Manji.

– Veleznana prija. Umisto da mi nju tišimo, ona nas nasvitova. Manje, kupit ćeš mi nove naočale, mogla bi se zabavit’ ćitajuć ove svete knjižice da imam kakve dobre, sitna mi slova prikoviše.

– Odma nama ću ja tebi kupit’ najbolje, samo ne odaj po selu. – pohvali je pa se sjeti.

– A, tražila te maloprije strina Anka? Kaže samo ‘nako?

– Odo’ ja vidit’ šta joj tribam. Nisam cili dan nikud makla? Ovo u Marine prije ne računam.

Anđa je žurnim korakom napustila kuću, lupnula vratima u brzini i papučajući obuću zamakla u Anke, a tamo se „zna di se đavli maste“, kaže Manje.

Iva Bagarić/Tomislavcity