Pocurila se Anica. Obznanila je to vezanjem ružane marame na pola glave i najavom žežinjanja u nadolazećoj korizmi, većina odraslih djevojaka strogim postom je dokazivala svoju zrelost. Selom  bi utihnula pjesma, a na večernjim sijelima se kontao Gospin plač.

Te nedjelje, prije korizme, Anica je otišla u crkvu s curama, pričekale su se na Jakišinu guvnu. Tu su, uz veselo kikotanje, zapjevale prvu pjesmu.

Mene moja svekra me ne voli – natrat ću joj sina da oboli.

Rijeka misara krenula bi utabanim putićem, u malim skupinama. Mladići i djevojke su se odvajali od djece i starijih sumještana koji su rado nazirali veselo društvo. Voljele su majke i tete, kao ne’ote, pratiti mlađariju kako bi zadovoljile uvijek prisutnu radoznalost.

Smijeh i pocikivanje  mladića i djevojaka u misnom ruhu, nedjeljno jutro je činilo  svečanim i posebnim. Anica nije skidala osmijeh s lica. Prijali su joj pogledi seoskih mladića, kao i najava večernjih sijela.

U crkvi je stala uza zid ispod kora gdje ostaju cure dok su djeca i stariji prolazili naprijed u klupe. Djevojke su se osjećale važne i ponosne na svoje curske pozicije, posebice kad su pokraj njih prolazile curice s kojima su se do jučer družile. Držanjem i uzdignutom glavom kao da su govorile: „Prođite naprid, dico.“

A onda, početkom bogoslužja, pobožno su gledale ispred sebe slijedeći savjete ukućana kako u crkvi ne valja zvirlati, niti pogledati na mušku stranu.

Znala je Anica, kao i njezine prijateljice, kako su pod budnim okom promatrača pa su suzbijale navale smijeha što je buktio u mladim bićima otimajući se mjeri i kontroli.

Poslije mise djevojke su povele kolo ispred crkve pazeći ponovo na savjete da igraju ispravljenih ramena, uzdignete glave, vesela pogleda. One bljedunjave bi se krišom štipale za obraze kako bi stekle poželjno rumenilo. Vješto žensko oko lako bi prepoznalo umjetno rumenilo od crvene karte što se pojavila kao prva šminka, a uz nju i garanje obrva. Uvelike se zamjerilo djevojkama koje su koristile nove pomade. U modi su bile zdrave rumene djevojke s crnim očima, okruglastim licem te krupnijom građom.

Cijenili su se dobri pjevači pa je uz lijep izgled i stas, poželjno bilo imati i ugodan glas.  Pjevala su djevojke više napjeva u kolu, bećarce i gangu. Anica je voljela pjevati, prijalo joj je. Započela je jednu cursku:

Crne oči rodila mi mama – a obrve nagarala sama.

Tom pjesmom Anica je ušla u žižu događanja. Pričali su misari te nedjelje o mladoj curi lipa glasa i vesele čere. Mladićima je zapela za oko njezina ljepota pa su se raspitivali o njoj. Nije im smetalo što nema ni matere ni ćaće, a starijima je to bila najvažnija informacija.

Došavši kuću strina je prikori kako se priviše namazala crvenom kartom te kako joj i pisma nije lipa, žene u selu joj zamire naveliko. Ne bijaše strinin prijekor zlonamjeran, ali ga Anica tako prihvati. Rasplaka se i potuži babi Virki.

Mladost je lipa, ali triba s njom znati – umiri je baba – ne udi poslušat starije. Tebi je strina umisto matere, ne će te na zlo nagovorit. Već, poslušaj svoju babu i učini kakav zavit da ti Gospa pomogne čestito iznit divojaštvo.

Umirila se Anica, povukla se u svoju sobu i razmišljala. A kako je korizma bila na pomolu, Anica  donese svoju djevojačku odluku koju saopći ukućanima.

Ja ću ovu korizmu sušit, a petke ću žežinjat.

Znala je Anica kako sušenje korizme nosi odricanje od mesa i mlijeka. Bila je spremna jutro započeti komadićem kruha i za ručak pojesti posni obrok, a onda uvečer opet samo malo kruha i vode. Petkom će žežinjati, postiti samo o kruhu i vodi. Pri tom će moliti Isusove krunice i kontati Gospin plač. Ta odluka u njoj učvrsti nadu u bolji život.

Iva Bagarić/Tomislavcity