Ponukana načetom temom o braku i poimanjem ženskih prava kćeri Vere, Anđa je iznova isticala važnost braka te pričanjem nastojala ispuniti materinu zadaću, „tupiti dok ne poćuti“.

Iz tebe, Vera, progovara vrsta, sličiš babi Mandi. Ona se vaktile teško nosila s čovikovom naravi. On bio kratka fitilja, a ona duga jezika pa kuća gorila bez plamena. Dodijalo oboma onda ona, k’o jadna žena, odredi pitat fra Klemu za savjet. Tada bi žene, kad bi ih stigle kakve nezgode, plaćale „udovičku misu“ ili vršile kakvu pokoru. I fratar joj rekne neka, u trenutcima napasti, ulije malo svete vode u usta i šuti. Poslušala baba i brzo popila svu svetu vodu iz bocunića. Opet ode na ispodid i kaže kako je pomoglo, ne svađa se više, ali joj nestalo svete vode, a Vodokršće daleko?

Pričajući, Anđa je pogledala u kćer i motrila njezin izraz lica. Osjetila je kako riječi dopiru do nje, iako je nemarno mahala na Anđino pripovijedanje.

– To su priče za malu djecu, ali pričaj dalje, zanima me – poticala je majku uređujući nokte.

I, šta će ti bit? Fra Klemo rekne babi da u običnu vodu ubaci zrno svete soli i izmoli Virovanje. Tako baba učini čudeći se snazi zrnca svete soli. Kad dođe Vodokršće, ona nali vode u dva – tri bocunića, a i soli primaknu duplu miru. Začudi se kad joj did na vratima reče: „Mande, ponesi bucat kad koristuje!“ Did bio na svoju vodu, isti Manje. A već se i po selu šuškalo kako Manda često škropi kuću i prikuću i pije svetu vodu. Virovale žene pa probale, nekom pomoglo, nekom nije. Jednoj je fratar reko, dodijavala mu s tužakanjem, neka ulije u usta obične vode, ne triba je posvećivat.

– Eh, kad bi se tako rješavali problemi? Ja u to ne vjerujem! – Vera će sumnjičavo.

– Virovala, ne virovala, tako su se žene branile od napasti. Nikada nije bilo lako sačuvati mir u kući, sotona je navodila na grij, a ljudi slabi, posrnu. Zli se voli umišat u brak jer je brak svet, zato su žene molile za slogu u braku, i ritko se čulo za razvod. Ko bi to učinio, bez velika progonstva, nije se držo za čeljade, već za ‘rđu.

Anđina terapija pričanjem učinkovito je djelovala na kćer. Odavno se ona divi svojim roditeljima koji na zanimljiv način njeguju bračnu ljubav. Pomalo im i zavidi kad potajno ugađaju jedno drugome i pri tom im oči zaiskre.

Ne udi slušat pametnijeg od sebe – nastavi Anđa zagledana u kćer koja je lakirala nokte – ja sam uvik primala kritiku kume Mare. Ona je moja prijateljica, ali bi mi otvoreno rekla kako sam mušičava i nestrpljena, a branila bi Manju jer je on „na svom mistu“. Nije to meni bilo pravo, ali obletim jedan krug oko kuće i s’vatim kako ima pravo. Di bi ja bila da nije njega? U sinjoj kukavici! Tako je Bog ostavio, lakše je živit udvoje, nema druge.  

– Ja nemam problem s Mijom – započe Vera- meni je samo postalo dosadnjikavo, unijela bih malo promjene u život. Mijo je po cijele dane na baušteli, samo prespava u stanu. A više ugađa svom mercedesu, nego meni, dosadi to.

– Ajd, ajd, šta će ti ugađat? – Anđa je branila zeta – ugodiš ti sama sebi, nisi ni bez čega. Ne meš čovika krojit po sebi, svaki ima pokoju valinku, ali zagledaj se u ono što valja u njemu. Zet je baš uredan čovik, radnik, kućenik, a široke ruke k’o malokoji. Njegova je kesa najjedrija kad donosi. Nema se njem šta reć, ali, kažu, najgore je ono kad ti se s nekim ne čorba?

– Ma kakvi, majko! Ja samo naglas razmišljam. Ti si hodala krugove, baba pila svetu vodu, moram i ja nekako liječiti svoja loša raspoloženja. Ja često, za sklad u obitelji, zapalim svijeću u crkvi. Ne bih se ja nikad razvodila, samo mogu to razumjeti – reče Vera ono što je Anđa htjela čuti.

– Ajde, dobro! Nisam uprazno tupila – s olakšanjem će – kakvi su da su, naši su. Nije se niko priviše počastio. Tako je ostavljeno.

Iva Bagarić/Tomislavcity