Šetaš svoje sjene po zalascima tuđeg sunca,
obalom velike i mutne rijeke.
Prizivaš bezbrižnost bosonogog djetinjstva,
uz bistru rječicu,
usprkos tome što je presahla i ona i djetinjstva naša.

Živiš u dalekoj zemlji,
kao iz bajke.
Okružena dvorcima,
sazdanim za neke druge princeze.
Uzdahe tvoje šalje mi koprenasta mjesečina.
Zvijezde ti se često ugase
na nebu.
Ne ostane ništa do čežnje,
daleki prijatelju moj.
Ništa ne ostane.
I ništa se ne ugasi tako snažno,
kao što se zgasnu naše ohladnjele zvijezde.

Grlim tvoju samoću,
baš kao što i ona mene prigrli, snažno iznutra.
Na istim oblacima,
iste snove snivamo,
svako na svome jastuku, punjenom paperjem sjete.
Da, prijatelju moj,
sad znamo
koliko je život nepravedan
za onog ko je samo želio zauvijek biti dijete.

Velike rijeke nikad ne presušuju
i sa sobom nose tešku mutnoću.
Majna nikada neće biti bistra kao Šujica.
Pročišćena našim nevinostima,
dok smo krstili prva plivanja.
Grijehe naše neće
oprati Rajne, Majne ni Save.
Mi smo dica oprana vodom jedne ponornice male.

Da, prijatelju moj,
jednom će umirati tuđina u nama,
rađajući se u našoj djeci.
Do tad gledati ćeš kako tvoje sjenke nepovratno plove
mutnom rijekom,
a u zalascima tuđeg sunca
svoje ugašene snove.

Ante Miškić Vabec/Zaleđena suza Vabec