U srijedu 9. siječnja 2019. Mostar je na radost male djece, zabijelio snijeg. Vraćam se uz drvored stoljetnih platana od Kosače prema Biskupskoj kuriji. Po katedralnom trgu prostrt bijeli snježni sag, još uvijek nije nitko ostavio svoje tragove po njemu. Čuje se zvuk metala kako struže po betonu. Pred samim ulazom u prvostolnicu sa stepenica lopatom uklanja snijeg pokojni don Ante Brajko. Kaže, “Zela, ljudi će stariji na svetu Misu, polediti će pa da ne bi netko pao”. Otkinuo sam od zaborava i taj trenutak. Ovdje Vi, na fotografiji, ne vidite eruditu, poliglota, profesora Etike, Pedagogije, Ontologije, doktora i profesora Kanonskog prava, Općeg uvoda u Sveto Pismo, Ekleziološkog latinskog jezika, Sociologije, Metodologije, člana Trećeg reda svetog Franje, nekadašnjeg sudca Ženidbenoga crkvenog suda, generalnog vikara, svećenika kojeg je Sveta Stolica 1981. godine imenovala počasnim prelatom Njegove Svetosti. A on to sve jest i mnogo više bio.
Ponizni i samozatajni sluga u Vinogradu Gospodnjem bio je velik u svojoj skromnosti. Po manirima gospodin, nije koristio svoj pošteno stečeni, radom i trudom zasluženi crkveni status da bi druge s visoka gledao. Svjestan je bio, da je sve znanje i ugled, koji je kao malo tko u Hercegovini imao, pripadalo Gospodinu. Odgajao je i privlačio prvenstveno primjerom: bio je otvorena srca, oboružan strpljivošću, odmjeren i u riječi i u djelu, nenametljiv, samozatajan i tih, primajući svakoga bez predrasuda. Tješio, vidao rane, pomagao, odbačene prihvaćao.
Dragi don Ante, neka je blagoslovljen Bog za sve što nam je kroz tebe darovao. Moli se za nas kako si to i ovdje činio. Dok upiremo pogled u Krista, Gospodara života i smrti, čvrsto vjerujemo i ufamo se u Božje milosrđe da će doći trenutak da ćemo se opet sastati na nebeskim poljanama. Amen.