Piše: Ante Matić – Borčanac

Prvi i pravi Duvnjak iz duvanjske doline, iz duvanjskog sela Crvenica je biskup Bože Radoš. Ova druga dvojica su izvan duvanjske doline, tamo od jezera. Bilo kako bilo danas su trojica Duvnjaka biskupi. Nakon toliko stoljeća muka i nedaća, trojica Duvnjaka postadoše biskupi. Znam zašto je to tako, ali neću vam reći, jer bi me oni koji su Duvnjacima stajali na putu do toga što su trebali postati, proglasi lokapatriotom i mrziteljem nekakvi Bosanaca i Ercegovaca, koji nam to, kako neki bulazne, nisu dali. Da Bože nije otišao živjeti u Slavoniju, da je ostao u Duvnu, veliko je pitanje, bili bio to što je sada – biskup. Ljudi moji, pa to je  nevjerojatno i fantastično. Zamislite prvi pravi pravcati Duvnjak postao biskup. I to još iz Crljenica, rodijače! Svaka čast.

Prvi načelni duvanjski biskup bio je sveti Venacije u Delminiju, današnjem Duvnu. Staro ilirsko, delmatsko i hrvatsko mjesto pisano je različito i malo je mjesta koje je promijenilo toliko imena kao Duvno, odnosno Tomislavgrad. Neki su pisali: Dalmion, Dalma, Delma, Delmis, Dalen (u Konstantina Porfirogeneta). Delm, Dalrn u staroilirskom jeziku znači brežuljak. Od ovoga imena imamo D’lmno, Dumno, Davno. Po drugima Delm, Dalm, značilo bi čoban, stado, ovca, pa bi Delminium značilo mjesto paše, pašnjak…

Sveti Venancije (latinski Venantius), mučenik u III. stoljeću, rodom iz Rima, bio je biskup u Delminiju. Širio je kršćanstvo po neretvanskom kraju i u Panoniji. Stradao je mučeničkom smrću 259. u Delminiju, za vladavine rimskog cara Valerijana. Njegove je posmrtne ostatke s relikvijama dalmatinskih i istarskih mučenika, po nalogu papa Ivana IV, rodom Solinjanina, opat Martin prenio u Rim i pohranio ih u kapeli svetog Venancija uz krstionicu Lateranske bazilike. Kapela je ukrašena mozaičnim prikazima s likovima svetih: Venancija, Dujma, Maura, Anastazija, Septimija, Asterija, Telija, Antonijana, Gajana i Paulinijana.

O tomu starokršćanskomu mučeniku ima vrlo malo podataka u povijesnim vrelima. Srednjovjekovna splitska tradicija nije mu uopće sačuvala spomen. Samo se iz vijesti u kroničarskomu djelu Liber pontificalis i po mučenikovu liku prikazanomu na mozaiku u Lateranskomu oratoriju, iznad kojega je njegovo ime, sa sigurnošću zna da on spada među dalmatinske mučenike te da je bio biskupom u tom kraju. Dakle, u Duvnu je oko 257., za cara Valerija, poginuo biskup i misionar u Dalmaciji sv. Venancije; Dominik Mandić drži da je bio duvanjski biskup. Biskupiju spominje 591. u pismu papa Grgur Veliki. Na Splitskome saboru 927. spominje se kao stara ispražnjena biskupija. Obnovio ju je u XIV. st. papa Klement V. i od tada je imala stalne biskupe do sredine XVII. st. Oko 1605. splitski nadbiskup Markantun de Dominis neuspjelo ju je nastojao pridružiti svojoj nadbiskupiji. U doba turske okupacije njome su upravljali bosanski, splitski ili makarski biskupi. Ostala je prazna i nakon oslobođenja od Osmanlija,  papa Leon XIII. pridružio ju je 1881. novoosnovanoj Mostarskoj biskupiji.

Iz te drevne duvanjske biskupije izdvajaju se dva biskupa Venancije i Jeronim. Venancije je došao u taj kraj kao misionar, a Jeronim, je tamo negdje rođen 340. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Školu je pohađao u Rimu i ondje je kršten. Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Vrativši se u Rim, postao je tajnik pape Damaza i ondje je započeo prevoditi Sveto pismo s izvornika na latinski jezik. Taj prijevod Biblije naziva se Vulgata. Umro je u Betlehemu 420. godine. Njegov blagdan slavi se 30. rujna. Često se sv. Jeronim prikazuje s perom i knjigom kako radi u spilji. Danas živi u legendi o lavu koji je ušetao u spilju dok je on radio. Lav je u šapi imao trn, a sv. Jeronim se odvažio i bez straha izvadio trn iz lavlje šape. Lav je izlazio noću da bi se nahranio, te se vraćao sv. Jeronimu i spavao kraj nogu. Zapravo je lav sv. Jeronimu služio kao pas. Oko točne lokacije njegova rođenja raspravlja se već stoljećima, ali još ne postoji suglasje, pa se njegov rodni Stridon smješta od današnje Šuice, točnije u Stržanj na izvoru rijeke Šujice, gdje je nagdar bilo pribježište ilirske kraljice Teute. Neki pišu da je rođen u Štrigovi u Međimurju, neki pak da je nedaleko Knina…. Čak je i otac hrvatske književnosti Marko Marulić napisao posebnu raspravu u kojoj polemizira s onima koji su Stridon smještali u Istru. Poznata je njegova molitva: “Parce mihi Domine quia dalmata sum”, oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac.

Apostolskim pismom Ex hac augusta cathedra („S ove uzvišene stolice“), 5. srpnja 1881., papa Leon XIII. određuje: „Na vlastitu pobudu, po sigurnu Našem znanju i zrelu promišljanju svom puninom Apostolske vlasti, na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoličke vjere u tim narodima određujemo i odlučujemo da se u pokrajinama Bosni i Hercegovini ustanovi i bude hijerarhija biskupa ordinarija, prema propisima kanonskih zakona. Oni će primiti naslov prema sjedištima koja ovim Našim pismom osnivamo te kao crkvenu pokrajinu uspostavljamo.”

Papa ustanovljuje novo sjedište nadbiskupije i metropolije u Sarajevu. Zatim nastavlja: „A njemu doznačujemo, pridajemo i dodjeljujemo kao pokrajinska ova tri sjedišta: dva koja podižemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mandetriju, pučki Mostar, i treće, već ustanovljeno, mrkansko-trebinjsko, kojim će upravljati dubrovački biskup, kao administrator, dok se drukčije ne odredi.“ Spomenutim Apostolskim pismom Hercegovački apostolski vikarijat, koji je osnovan 24. ožujka 1846., dokida se i utrnjuje, a umjesto njega osniva se Mostarsko-duvanjska biskupija.

„A što se nove Mostarske biskupije tiče, u čijim se granicama nalazi grad Dumno, pučki Duvno, koji su stari zvali Delminij, odakle je nastalo ime Dalmata, imajući u vidu da je taj grad s okolnim naseljima – kako govore stari zapisi – zadobio dostojanstvo biskupskoga sjedišta, koje se zvalo duvanjsko ili dalmatsko, Mi želimo i naređujemo da se mostarski biskup zastalno služi i resi i naslovom duvanjskim ili delminijskim kako bi živjela u potomcima uspomena na tu uglednu stolicu. Isti je Papa 8. srpnja 1890. iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzeo i na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora prenio upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije: „Stoga Našom apostolskom vlašću, snagom ovoga Pisma, upravu Crkava Trebinjske i Mrkanske trajno sjedinjenih, koju je do sada vodio dubrovački biskup, prenosimo na mostarskoga biskupa pro tempore bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarima ad beneplacitum Nostrum – do drukčije odluke.“

I, eto, 2019.godine 24. studenog jedan Duvnjak imenom Bože i prezimenom Radoš, rodom iz sela Crvenica postao je biskup u Varaždinu. Duvnjak u Zagorju. Biskup. To je, ljudi moji, malo čudo. To je sada, koliko je meni poznato, treći ili četvrti Duvnjak biskup u Hrvata. Nisam posve siguran. Trojica su Duvnjaka biskupi sto posto, a je li i četvrti, ne znam. Ali, znam da je to čudesno lijepo i teško shvatljivo, a još teže objašnjivpo; jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora. Tri Duvnjaka, tri biskupa. Ma, brava!

Ante Matić