Iza njih ostaje toliko toga lijepoga, dobroga i korisnoga, da ovi što ostaju mogu se ponositi svojim precima.

Piše: Ante Matić – Borčanac

Umro je prirodnom smrću Jozo Matić Jurčević, kojeg smo odmila zvali Toma. Umro je u svojoj kući u 81. godini života. Sahranili smo ga 30. 7. u Velikoj Gorici kod Zagreba. Bilo nas je puno, tako puno da sam bio iznenađen koliko nas je došlo ispratiti Jozu do vječnog počinka.

Ostali su iza njega žena Đula, kćer Ružica i sin Jure, šestero unučadi i tri kuće: jedna u Borčanu, druga u velikoj Gorici i treća između Opatije i Rijeke. Iza Joze ostala su njegova braće: Cipro, Boško, Zdravko, Ante, Ilija i sestra Evka. Nitko od njih ne živi u rodnom selu Borčanu, Cipro i Jozo u Velikoj Gorici, Evka u Zagrebu, a ostala braća u Rijeci. Tako je i kod mene. Nas petero živih i nitko danas ne živi u Borčanu. Tako je mesčini slučaj kod mnogih Duvnjaka.

U razgovoru poslije pokopa rodijaka Joze, shvatio sam nešto što prije nisam znao, a to je istina, da je svaki naš bauštelaca, barem iz našega sela Borčana, napravio dvije kuće, a neki bogme i tri. Školovali su djecu i zbrinuli njih i unuke. Jozo je pripadao velilčanstvenoj generaciji Duvnjaka, koji su više učinili za duvanjski kraj nego prijašnjih deset generacija. Radeći na bauštalema i tvornicama stekli su znanja, pa su postali vrsni zidari, gipseri, majstori raznih zanata, obrtnici…

Od volunskih kola do mercedesa, od potleušica do kuća katnica, od  kosaca, kopača, zidara, ratara, gipsera, njihovim trudom i žrtvom, njihovi potomci doguraše do inženjera, doktora, profesora, misionara…a jedan je čak do znamenitog svjetskog slikara, jedan do poznatog književnika i akademika.

Iz ovoga sela Borčana, koje vidite na ovoj slici, prvi je Duvnjak 1960. godine prešao granicu s pasošom i otišao u Njemačku radit kod strica Kanje. Zvao se Marko Knežević Ćiletović. Njegov stric Petar zvani Kanje tamo je živio od rata. Za Kanju se nije znalo sve do 1959. godine. Svi su mislili da je stradao u ratu ili u poraću. Kako je bio u onoj hrvatskoj strašnoj vojsci, koju su partizani pobili kad se predala na Bleiburškom polju, Kanje je uspio umaći u Njemačku i tamo je živio pod drugim imenom i prezimenom, kao Petar Radoš. Oglasio se da je živ tek 1959. godine i došao u svoje rodno selo Borčane. Za svaki slučaj i za svoju sigurnost, premda je bio njemački državljanin, predsjedniku Sreza Livna Jozi Bakraču darovao je novi mercedes. To je prvi mercedes viđen u Livnu. Godinu dana kasnije njegov bratić Marko otišao je kod njega raditi. Godinu dana kasnije taj Ćiletović dotjerao je traktor u Borčane. Bila je to senzacija u našemu selu. Dobro se toga sjećam, strkalo se selo da vidi traktor. Bio je zelene boje. To je prvi traktor kojeg je imao jedan Duvnjak. Za  njim su krenuli mladi Borčanci i ostali iz drugih duvanjskih sela među kojima je i Ićinović iz Kovača. On je prešao granicu malo iza Ćiletovića. Tamo su u Njmečkoj radili uglavnom na bauštelama građevinske radove, kopali, šalovali, zidali, malterisali, bigovali, gipsali, i dobro zarađivali, pogotovu oni koji su radili na crno.

Njihovim odlaskom na „privremeni rad“, kako su ga drugovi nazvali, koji se otegao do penzije, vremenom i njihovim zaslugama, duvanjski kraj se preporodio. Sve je živnulo: potleušice nestadoše i pojaviše se kuće katnice, asfaltirale se duvanjske kaldrme, osvijetlila sela, zazvonili telefoni, obnovila duvanjska bazilika…

Svi su bili na dobitku, svima je bilo bolje nego njima. Mislio sam na život kao život. Daleke 1965. godine prvi put sam radio s njima na baušteli u jednom, njemačkom gradu, koji nije daleko od izvora Dunava. Bio je to težak život. Radili su od jutra do mraka, stanovali u nekim barakama, hranili su suvom hranom, slanina, luk, salama, konzerve i kruh, bila je glavna hrana i tako danima i godinama. Oni su tamo crnčili i slali ženama, a one su odgajale djecu bez očeva.Tako su rasla djeca kao da su im majke udovice. Očevi su dolazili za Božić, božićkovali i iza božićnih blagdana odlazili u tu našu lijepu tuđinu. Onda su neki počeli dovodit žene u Njemačku. Neki i djecu. No, takvi su bili rijetki.

Oni što su bježali preko granice prije njih, priča su za sebe. S njima sam bio u Australiji i Kanadi. O njima drugom zgodom. Ovoga puta pričao sam vam o sudbinama naših gastarbajtera, bauštelaca, koji su sada osamdesetogodišnjaci, i polako odlaze u nadi uskrsnuća jedan za drugim tamo odakle se nitko nije vratio osim Isusa Krista. Iza njih ostaje toliko toga lijepoga, dobroga i korisnoga, da ovi što ostaju mogu se ponositi svojim precima.

Na kraju, ostaje zbilja teško pojmljiva. Iseljavanje se nastavilo ovih zadnjih nekoliko godina kao nikad prije. Trista tisuća relativno mladih, školovanih i visoko obrazovanih Hrvata odselilo je u Njemačku, Irsku, Norvešku…