Kada bih morala birati što ću biti umjesto Posušanke, izabrala bih da sam Duvanjka.
Ne mogu objasniti taj razlog, možda priča leži u Viru.
Možda je Vir zapravo i dalje negdje u sebi Duvno.
Duvno velika srca.
Duvno koje se glasno smije. Još kao dijete voljela sam ići u njega, činio se kao grad u koji dugo putuješ da u staračkom vidiš strica Božu. No, priroda je ono što me u tom kraju uvijek ostavlja bez daha.
Ljudi oko strica Bože su bili nasmijani, Duvnjaci koji sa mnom putovali u u Njemačku bili su nasmijani, nastavnici u mojoj školi bili su nasmijani. Zapravo, teško mi je zamisliti da u Tomislavgradu postoje ljudi koji se ne vole smijati.
To su ljudi koji koji te ne bi ostavili.
U trećem razredu, kada više nije bilo strica Bože pa ni mojih odlaska u Duvno, bila sam pomalo razočarana. Veći dio učenika iz razreda imao je bake i djedove u duvanjskom kraju.
Ja nakon strica Bože, koji je ležao u sobi 20 staračkog doma, nisam imala nikoga.
Pitala sam mamu je’l sigurna da nemamo gore nekoga kako bi se mogli “provozati na kavu”.
I tu je nekako prestao moj odlazak u to daleko Duvno.
Tek povremeno, kada bih sjela u bus za Njemačku tijekom ljetnih raspusta, “prošla” bih kroz Duvno…
Tad bi slušala priče duvanjskih djedova o životu vani i ovdje.
O odlascima, dolascima, o ljubavi prema rodnom kraju.
Postojao je jedan djed koji bi me svaki put pitao želim li voća koje mu je spremila nevjesta.

Za Duvno me vežu vozači busa koji su na mom povratku doma obećali djedu da će me čuvati jer se vraćam sama. Pred jutro sam shvatila da imam deku na sebi i da mi baš zbog toga kroz Austriju nije bilo hladno.

Za Duvno me vežu nastavnici iz osnovne kojih je uvijek bilo najviše i njih smo najviše obožavali. Naš pokojni župnik, ali i današnji don Ilija.

Iako gore nisam imala nikakav rod, oko nas su uvijek bili ljudi iz okolice Tomislavgrada.
I na fakultetu bih se prvo s Duvnjacima upoznala, na sezoni, svadbama…
Mislim da bih i na Marsu nekoga iz TG-a srela.

Srijeda je bila jedan od onih dana kada sam ponovno došla u Tomislavgrad.
Čim sam sjela u bus i gledala kroz prozor duvanjske kućice na vrhovima livada, prirodu koje te poziva da prošetaš, veliko Duvanjsko polje kojem kao da nema kraja, znala sam da je to to. Ne moraš imati nikakav rod, da bi bio Duvnjak. Da bi zavolio taj kraj, te ljude non – stop nasmijane i spremne pomoći. U suštini ljude s ogromnim srcem i toplinom.

Možda imaju najdublje glasove, možda su svi krupni, no nema od njih pristojnijih i simpatičnijh susjeda.

Teško mi je zamisliti da ovdje ima zlih ljudi, za svaki grad to mogu zamisliti, no za Duvno ne.
Zaista mogu biti ponosni na svoj kraj bogat ljepotom prirode i ljepotom njihova srca.

Kada bih morala birati što ću biti umjesto Posušanke, birala bih da budem Duvanjka.

I čitam Mijata Tomića, konačno.

Glasno se smijem i imam veliko srce u koje ne samo da stane duvanjsko polje nego čitav svijet.

Birala bih da budem Duvanjka čija pita miriše do drugog sela. I sve pred goste stave, jer im je u genima gostoljubljivost. Birala bih da budem Duvnjak, toliko visok da ti je malo frka, no čim progovori vidiš da je prijatelj kojeg želiš zadržati.
Birala bih da budem dijete iz Duvna koje se igra, nasmijano po Dduvanjskom polju i sanja da će biti misica ili znanstvenik kada odraste.
Birala bih da budem iz Duvna, uvijek nasmijana koliko god život oko tebe nije nasmijan, kolikogod da je život težak, smijeh je jedini lijek u ovim teškim vremenima.

Ima nešto u ovom gradu, nešto što čovjeka veže da mu se vrati nekada opet, možda je zaista do ljepote Duvanjskog polja koja je oaza za svakog fotografa, no možda ipak priča leži u nečem dubljem.
U duši duvanjskog čovjeka.

Josipa Milas/FB

Foto: Matijas Jurčević