Jutros su Duvanjsko polje i brda koja ga okružuju osvanuli u bjelini prvog ovojesenskog snijega. Zima koja na ovim prostorima traje veoma dugo najavila je svoj dolazak.

U prošlim vremenima vrijedni poljoprivrednici okupljali su se na večernjim sijelima. Tada im duge večernje zimske sate nisu ispunjavali TV programi nego su razgovarali i o uspješno odrađenim poslovima priprema za dugu zimu. Osim priče o pripremljenom žitu u ambarima duvanjski rečeno oknima i pripremljenog sijena i slame za blago (konje, ovce i goveda ) u štalama – duvanjskim i pojatama bilo je važno koliko je i drva pripremljeno za zimu. Pripremiti dovoljno drva za ogrjev i nije bilo jednostavno osobito za sela koja su udaljenija od šume. Za pripremu drva za ogrjev organizirane su radne akcije.

Trebalo je okupiti susjede i prijatelje vješte u radu u šumi sa sjekirom i sječom drva.
U mom kraju te akcije zvali su REMAT. Pred svanuće u jesen kad s drveća opadne list kod onog koji organizira akciju okupljali bi se susjedi i poznanici s oštrim sjekirama i osamarenim konjima. U svanuće poslije zajedničkog doručka krenulo bi se u šumu u remat. Ñekada bi se u šumi ostajalo i više dana. Drva bi dnevno na konjima bila dopremana na posebne lagere gdje su drva slagana u kamere zvane drvarice. S tog mjesta kada bi drva nakon određenog vremena bila već nešto prosušena i lakša bilo ih je jednostavnije na konjima dopremiti kući do potrošača. Bio je to naporan i težak posao.

Vremena su se mijenjala s njima i mogućnosti i običaji. Tako su u periodu prije nego su mogućnosti dopustile kupnju i uporabu traktora drva iz šume dopremana konjskim kolima. Bio je to i opasan posao. U planinskim bespućima ili lošim putovima kako kola s konjskim zapregama tako i traktori mogli bi se prevrnuti. Događalo se to nekad i s tragičnim posljedicama za one koji su umorni vraćajući se iz sječe drva sjedili na kolima ili na traktorima natovarenim bukovim drvima.

U vrije nakon egzodusa kada su Duvnjaci krenuli u bijeli svijet u pečalbu trbuhom za kruhom u iseljenom kraju okolnosti su se promijenile. Više nije bilo remata i konjskih kola ni zapreka pa i traktori ostaše neiskorišteni u garažama ili ih vlasnici prodaše. Zemlja zaraste u korov. Financijske mogućnosti vrijednih Duvnjaka postadoše značajne. Snabdijevanje drvima za ogrjev preuzeše pojedinci i poduzetnici iz Bosne.
Jedna anegdota ipak ostade.

Kada su jednog Imoćanina koji se oženio i živio u Tomislavgradu njegovi Imoćani pitali šta ima nova u Duvnu, on im je odgovorio otprilike ovako: “Ma ništa, pusti, uvijek isto. Duvnjaci ti četiri mjeseca cijepaju i slažu drva a osam mjeseci ih lože”.

Jozo Jozica Grgić/FB/Tomislavcity