Vijest da idemo na već tradicionalno hodočašće u Bukovicu jako me obradovala, tim više što sam bila uvjerena da od toga ove godine neće biti ništa zbog epidemije. Ipak smo se okupili na Privali u vedro listopadsko jutro, doduše u nešto manjem broju, ali upravo je to bio razlog većeg zajedništva među nama. Hod smo započeli molitvom krunice te se, osnaženi Božjim blagoslovom, uputili na dug put do Bukovice.

Prvo stajalište bio je Samograd. Zadivljeno promatrajući taj prirodni fenomen odmorili smo se te nastavili u veselom društvu dok smo, promatrajući jesenski krajolik, utonuli u svoja razmišljanja. Nezahvalan je zadatak pisati o hodu. Kako riječima izraziti svoje osjećaje? Kako znati što se drugima motalo po glavi gledajući dugu stazu? Jesu li pjevušili neku pjesmu ili se sjetili neke smiješne priče koju su podijelili sa suputnikom? Jesu li se molili u sebi misleći na neku osobu ili tražili putokaz za vlastiti život u Bogu? Zar nismo u tom hodu bili tako slični svetom Franji koji je hodajući srednjovjekovnom Umbrijom pri pogledu na prirodu klicao jer je shvatio da je sve dar od Boga? Sunce koje nas je grijalo i osvjetljavalo nam put, voda u kojoj smo utažili žeđ, tenisice u kojima smo hodali? Baš kada smo došli do vjetrenjača i pomislili da smo nadomak cilja, uslijedila je najteža dionica. Vjetrenjače koje svojom visinom privlače naš pogled prema gore, podsjećajući nas na nebo – pravi put.

Hod je simbol života – pun krivina, uspona i padova. Iako smo umorni, ranjeni, sjetni, nemoćni, nastavljamo bodreći jedni druge uz smijeh, viceve, pjesmu, razgovor, tišinu. I lakše nam je jer na umu imamo svoj cilj: crkvu sv. Franje Asiškog u Bukovici. Okrijepljeni slancima i sokom, zahvaljujući gostoprimstvu domaćina u crkvi smo se u zajedništvu euharistije uz pjesmu i riječ zahvalili na prilici koja nam je pružena u svakome trenutku kroz hod, a koju nam daje Krist: početak, smisao i kraj.

Matea Križanac/Frama Tomislavgrad