Oblačnoga i kasnoga nedjeljnog posljepodneva upitili smo se u Vinicu – gdje obično idemo za proslavu svetkovine Male Gospe – nebeske zaštitnice ove duvanjske župe. Ovoga puta namjera nam je upoznati Tihomira Subašića – još jednoga zanimljivoga i radišnoga čovjeka i ono što je napravio u Vinici. Upravo je stigao iz 1450 km udaljenoga Göttingena – mjesta u kojem živi i radi. Naš domaćin krenuo je putovima turističkoga procvata Ciste Provo, Zagvozda i ostalih općina susjedne Imotske krajine koja već nekoliko godina prednjači u razvoju kontinentalnoga turizma, nudeći svojim gostima mir i opuštanje u brojnim privatnim kućama za odmor.

Tihomir je rođen u Njemačkoj, oženjen je i otac trojice sinova. Radi u tvrtki Sartorius koja se bavi prodajom instrumenata i potrošnoga laboratorijskog materijala te procesna rješenja uglavnom za biofarmaceutsku industriju. On vodi odjel za opskrbu javnih i privatnih natječaja diljem svijeta. Zbog prirode posla kojim se bavi obišao je mnoge zemlje, a kako kaže, jedino još nije bio u Australiji i Indiji.

Do Vinice, koja nas zagrli svojim svibanjskim zelenilom, stigosmo iz smjera Grabovice. Prošli smo viničku crkvu i Subašiće. U taj zaseok našega domaćina i njegove obitelji ipak ne svraćamo. Produžujemo nekoliko stotina metara dalje i stižemo skoro do hrvatske granice. Tu nas pred lijepom kamenom kućom čeka 45-godišnji Tihomir. Upravo je ta kuća zvana Vila Marinka razlogom zbog kojeg smo se uputili u ovaj pomalo zaboravljeni kraj – što se nikako ne bi moglo reći za Tihomira.

– Obožavam Vinicu i godišnje često dolazim ovamo. Ovdje je bila stara kamena kuća i kadgod bih ovuda prolazio upravo me je privlačio taj njezin kamen. Kuća je pripadala bračnom paru koji je otišao u jedan starački dom u Mostar, a da bi mogao plaćati te troškove, kuću su posredstvom centra za socijalnu skrb prodali tomislavgradskoj općini. I već 40 godina ova je kuća sa zemljištem bila u općinskome vlasništvu. Kad je bio javni natječaj o prodaji, javio sam se i kupio kuću i okućnicu.

Želio sam taj kamen i sagraditi novu kuću. Međutim, kad sam ušao u tu ruševinu bez krova, koja se sastojala od samo četiri urušena kamena zida, učinilo mi se da je grijeh sve to rušiti pa sam se odlučio na renoviranje. Naravno da je to puno skuplje nego da sam radio novi objekt – govori Tihomir koji je već puno novca i truda uložio na obnovu ove stare kuće.

Kazuje nam da je na objektu i njegovoj unutrašnjosti odrađena većina poslova, preostaje urediti okućnicu i završiti poslove na bazenu. Sačuvat će i staru čatrnju koju, također, namjerava obnoviti, ali i sagraditi ljetnu kuhinju, roštilj, vanjski toalet i tuš.

U dvorištu je već zasađeno nekoliko stabala, a jedno od njih je i iranskih bajam. Zanima nas, naravno i unutrašnjost koju obilazimo s domaćinom. Vrlo svijetli prostor i detaljno uređenje ove kamene kuće je pun pogodak. Sve prostorije, od dnevnoga boravka s kuhinjom, teretanom, do šest spavaćih soba i dviju kupaonica, su prostrane i lijepo osvijetljene. Dominiraju upravo svijetli tonovi.

Pozornost nam privlači lijepi križ na zidu iznad trpezarijskoga stola.

– E, to sam donio iz Jeruzalema. Križ je izrađen od maslinovoga drveta – kazuje Tihomir.

Upoznaje nas da su na obnovi i uređenju kuće i okućnice radili vrsni majstori iz:  Vinice, Grabovice, Tomislavgrada, Livna, Rame, Posušja, Solina, Splita i Širokog Brijega. Posebno je zadovoljan kamenim radovima Stipe Ivančića iz susjedne Grabovice i njegovih sinova. Preostale radove, ako sve bude išlo kako treba, namjerava završiti iduće godine, a onda bi u ovu kuću trebali stići stanari. Za sada to nisu Tihomir i njegova obitelj, kuću namjerava iznajmljivati svima koji žele odmor provesti u jednome ovakvom mirnom okruženju i zelenilu, udaljenom samo 25 minuta vožnje do mora i 20 minuta do Buškog jezera. A proljeće i ljeto su za to idealni.

 

– Imam dosta prijatelja u Njemačkoj, često dolaze u Međugorje i na Jadran. Samo, more njima nije prioritet – naravno, vole se okupati u moru, ali preko dana i navečer najradije uživaju o ovakvome okruženju. Kad im kažem da kod nas preko ljeta ovuda pužu zmije, a zimi navečer zavijaju vukovi – ne mogu vjerovati da takve netaknute prirode još ima u Europi.

Pitamo ga zar mu neće biti žao ovako lijepi i novi objekt ustupiti drugima.

– Vidite, ja bih najradije bio prvi koji bi se ovdje vratio, ako bi bilo posla odnosno perspektive za život. Ako bi ova moja priča s turistima imala smisla, mogao bih im kuhati, prevoziti ih do okolnih destinacija: Dalmacije, Međugorja, Blidinja….Tu je i Eco selo Grabovica, možemo se povezati i raditi na proširenju turističkih kapaciteta. Prvi susjed – Anđelko Bilobrk ima stado od 300 ovaca, mogla bi se nuditi domaća i zdrava hrana. No, što će biti u budućnosti to nitko ne može znati. Vidite kakvo je stanje. Imamo tu situaciju s koronavirusom, a posljedice će ostaviti i na ekonomiju. U Njemačkoj su već stanovništvu preporučili da ovoga ljeta nikamo ne putuju. Dakle,  što se tiče turizma tko zna što će s tim uopće biti i idućih godina – dodaje naš sugovornik koji ipak ne gubi nadu.

Ako turisti dođu u Vinicu nesumnjivo će se moći odmarati u ugodnoj mediteranskoj klimi na 600 m nadmorske visine.  I oni, ali i mi domaći, imali bi što naučiti o bogatoj bližoj i daljnjoj povijesti kraja koji nosi ime po vinovoj lozi – posjetiti viničku crkvu s kulom – najstariju crkvu u zapadnoj Hercegovini, jedinstveni Oltar Glagoljaša podignut u čast Jakova Perkovića – jednoga od najvećih hrvatskih glagoljaša podrijetlom upravo iz Vinice, Bilobrkovu pećinu – za geologe jednu od najznačajnijih i najzanimljivijih krških spilja, a ne treba zanemariti ni njezinu povijesnu ulogu koju je imala za vjernički puk ovoga kraja. (U njoj je,  prema legendi, sakrivena crkva pred Turcima, a u stvarnosti u potaji služila sveta misa), te između ostaloga čuti brojne i zanimljive priče o hajducima, kao i legende i mitove o mitskim bićima – zavelimskim vilama i vucima.

Rado bi tu češće dolazili i raseljeni Viničani. No, kao i svaka medalja i ova ima svoju drugu stranu.

– Vinica je jedno od rijetkih duvanjskih sela u kojemu nije riješeno pitanje vodoopskrbe. To je nezamislivo u 21. stoljeću. Gdje ima vode ima i života – nadomeće Tihomir.

Kao zanimljivost ovoga kraja, koji teritorijalno pripada tomislavgradskoj općini, jest činjenica da struju dobiva od HEP-a, a računi se plaćaju EP HZ HB.

– Nije nam to mrsko. U BiH je ipak jeftinija struja. Ali nemamo riješenu rasvjetu i to je donekle jedan dodatni izazov – kazuje naš sugovornik.

Podsjeća nas kako je kako je ovo mjesto, ne samo kroz povijest već i dan-danas u mnogim segmentima duboko povezano s Dalmacijom te da je stanovništvo ovoga kraja odlazilo u tuđinu 60-tih godina prošloga stoljeća.

– Uglavnom su tada išli u Ludwigsburg kod Stuttgarta i radili u jednoj tvornici cipela. Moji sinovi su već 4. generacija Viničina u Njemačkoj.

Na kraju razgovora Tihomir ukazuje na sporost administracije koja nije spremna žurno odgovoriti i pratiti investitore te im ponuditi brzi prolazak kroz propisane procedure. Ipak, zahvaljuje Općini Tomislavgrad, njenim službama i načelniku Ivanu Vukadinu na razumijevanju i podršci kako bi se njegov projekt u Vinici realizirao.

Tihomir i njegova obitelj su u obnovu stare kamene kuće uložili puno truda, novca i vremena. Iako je put u razvoju kontinentalnoga turizma na području Vinice za sada u povojima, nadamo da će biti uspješan i dobar primjer svima onima koji namjeravaju krenuti njegovim stopama.

Zora Stanić/Tomislavcity

Više fotografija u galeriji.