Prije nešto više od mjesec dana sam radio intervju s fra Ivom Pavićem. Čak i ovoga tjedna sam vidio kako taj tekst dijele na društvenim mrežama. Zaista, ono što fra Ivo kaže dugo odjekuje. Poruke koje upućuje vjernicima, braći svećenicima, ali i onima koji nisu katolici teme su brojnih rasprava. I redovno dopiru do srca vjernika. Iako nije mnogo prošlo od zadnjeg intervjua, odlučili smo ponovo zamoliti fra Ivu Pavića da nam odgovori na nekoliko pitanja. Ipak je vrijeme korizme, jednog posebnog vremena za vjernike i poruke koje nam još jednom upućuje fra Ivo svakako nas mogu ojačati u pripremama za najveći katolički blagdan ili nas opomenuti da nismo baš toliki vjernici koliko mislimo da jesmo. Vjerujem da će se mnogi pronaći u onome što govori naš sugovornik. Na jedan ili drugi način.

RAZGOVARAO: Marko Karačić – Pogled.ba

Fra Ivo, ušli smo u korizmeno vrijeme. Što je korizma?

Korizma je sveto vrijeme uže priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Nekada je to bilo vrijeme potrebno kao priprema za krštenje. Dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica ili četrdesetdnevnica. Traje od Pepelnice ili Čiste srijede pa sve do večernje mise na Veliki četvrtak. Nakon toga počinje Sveto Trodnevlje (Veliki petak, Velika subota i Velika nedjelja). Korizma je vrijeme čišćenja od grijeha, sebičnosti i krivih navika. Središte korizme je Isusova muka i smrt. U korizmi smo pozvani učiniti barem nešto od onoga što je Krist učinio za nas, za mene, za tebe.

Crkva nas u korizmi poziva na post…

Isus kaže: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. Postiti znači ne jesti. Postoji post od bludnosti. Tu spada: pornografija, preljub, homoseksualni odnosi, zajednički život prije braka, incest, samozadovoljavanje itd. Bit života je u svladavanju i služenju, a ne u raskalašenosti. Apostol Pavao kaže: “Nedajte svoje tijelo nečistoći“. Postoji post od alkohola, droge, pušenja, kocke. Mnogi to čine u korizmi. Ovi poroci slabe našu volju i uzroci su mnogih drugih grijeha i sablazni. Apostol Pavao nam dovikuje: „Zar ne znate vaše tijelo je hram Duha Svetoga“. Piti jedan dan u tjednu samo vodu, pomaže u oslobađanju od ovih poroka. Dobro je u korizmi postiti od otvaranja i gledanja svjetovnih portala, televizije, igranja igrica, zabava, glazbe, izgovaranja ružnih riječi, ogovora … Najveći post je umjerenost.

Korizma je poziv na obraćenje. „Obratite se“ rekao je Isus kad je počeo javno djelovati. Je li taj zahtjev jak i danas?

Nažalost, u Crkvi se danas ne čuje ovaj zahtjev – obratite se! Možda mi svećenici nemamo hrabrosti reći narodu, obratite se jer ni sami ne činimo put obraćenja. Često mislimo da smo sveti pa nam ne treba obraćenje. Izaija prorok je mislio da je svet, ali nakon viđenja Boga vidio je svoju nečistoću i tražio je da bude očišćen od svojih grijeha. Tek kad je bio očišćen ognjem Duha Svetoga bio je poslan od Gospodina da pozove narod na obraćenje srca. Samo osobno obraćenje, susret s Isusom licem u lice može donijeti obnovu nakon korone.

Koji su znakovi istinskog obraćenja?

Ima ih puno. Navest ću samo neke. Ako si spreman odmah oprostiti onome koji ti je nanio zlo. Ako daješ svoj kruh gladnome. Ako opomeneš psovača u društvu. Ako voliš svoju kršćansku zajednicu i ako si aktivni njegov član. Ako se ne sramiš pred drugima reći da si katolik i da voliš Isusa. Ako imaš hrabrosti reći onima koji žive nevjenčano da im to nije u redu. Ako druge privodiš Isusu riječima i životom je jasan znak obraćenja. Ako redovito plaćaš radnike. Ako
nikoga ne prezireš niti osuđuješ. Ako nisi korumpiran i ne trčiš samo za karijerom. Ako redovito dolaziš na sv. Mise i primaš sakramente, ako vraćaš vid slijepima …

Isus je rekao apostolima: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“…

Ovaj Isusov povik upućen je prije svega nama svećenicima i biskupima. Neka se svatko od nas probudi iz duhovnog sna u koji je utonuo. Odmah trebamo svi prijeći na Božju stranu! Samo tako možemo vikati drugima: „vratite se Isusu“! Mi pastiri smo pozvani pozvati djecu, mlade, odrasle, stare da se pokaju vrate (obrate) Isusu. Svi trebamo Isusa. Isus treba nas.

Spomenuli ste. Središte korizme je Isusova muka i smrt. Pismoznanci i farizeji zbog velikog grijeha zavisti odbacili su Isusa. Ima li danas zavisti u Crkvi? Kako treba reagirati?

Danas u Crkvi isto ima farizeja i pismoznanaca među svećenicima, redovnicama, vjernicima. Primjerice, ako imaš neku karizmu, dobar glas, lijepu kuću, posao, izgled, ako si završio velike škole, ako si uspješan, itd., današnji farizeji i pismoznanci mogu te napasti iz zavisti. To je grijeh koji se skoro i ne ispovjeda. Zašto? Zato što mi svećenici o njemu ne govorimo. Sjećate se iz Biblije kako su braća bacila Josipa u bunar jer ga je otac volio više od svih drugih. Isus je ubijen iz zavisti. Kako se postaviti prema onima koji su nam zavidni? U poniznosti i blagosti. Onako kako je reagirao Josip i Isus, a to je praštanjem i ljubavlju. Nemoj zaboraviti da je đavao zavidan jer ljubiš Isusa.

Je li molitva pojačana u ovo vrijeme korone virusa? Molite li vi da vam Bog dadne neki posebni dar?

Crkva nas poziva na molitvu, a osobito u korizmi. Tko je ponizan on moli. Bez molitve smo izgubljeni. Tko ne moli je duhovno mrtav. Koliko molitve, toliko snage. Dok molimo Božja ljubav, nježnost, strpljivost ulaze u nas. Poput nabujale rijeke. Ako ne molimo ništa dobro u nas ne ulazi. Lijepo je vidjeti kako u ovo vrijeme korone i potresa ljudi više mole. Međutim, ako se ne obratimo onda je molitva samo gubljenje vremena. Istinska molitva rađa obraćenje srca. Za sebe ne tražim od Boga nikakve karizme niti posebne milosti već samo molim samo za svoje obraćenje.

Osobito u korizmi Crkva nas potiče na djela milosrđa i pomaganju potrebnima. Sve je više siromašnih u svijetu, pa i među kršćanima…

Jako je važno biti velikodušan prema drugima i dijeliti. Mnogi bogataši su postali siromasi jer su živjeli tako da su mislili samo na sebe. Nisu dijelili. Zaboravili su istinu: tko daje siromasima nikad neće postati siromah. Treba reći i ovo: onaj tko voli Isusa, dolazi na sv. Mise ne može biti siromašan. Siromaštvo je znak da nešto ne radimo dobro. U Bibliji je siromaštvo znak prokletstva. Krist je naše bogatstvo. Siromasi trebaju biti bogobojazni, blizu župniku, župi, tako da se za njih zna. S druge strane danas ima sve više siromaha jer ima puno škrtaca. Škrtost je jedan od sedam teških grijeha. Zato kod davanja nedjeljne milostinje ne treba biti škrt.

Nedavno ste u intervjuu rekli kako kršćanstvo nije religija kao druge svjetske religije. Isus je jedini Spasitelj čovjeka. Mnogi to ne znaju.–

Druge religije nemaju spasitelja. Izgubljeni svijet to ne zna. Zadatak nas kršćana reći im. Sv. Majka Terezija je jedanput u svom govoru pred ministrima koji su bili budisti, hinduisti, muslimani rekla izričito: „Bez Isusa Krista vi se ne možete spasiti“. Ona nikome nije podilazila. Tako bi svi kršćani trebali činiti, osobito biskupi i svećenici kad javno nastupaju. Nažalost, danas se ide u kompromis. Ako se ide u kompromis onda se uvijek nešto izgubi. To nije evanđeoski.

Što nam preporučujete u ovom vremenu ograničenja, izolacije, epidemije? Kako napredovati duhovno?

Korona virus i aktualna situacija nas poziva da se povučemo u šutnju, sabranost, molitvu. Preporučujem čitati i razmatrati svakodnevno nad biblijskim tekstovima. Dopustite da vam Gospodin progovori kroz svoju riječ. Čitati neku dobru duhovnu knjigu ili životopis nekoga sveca. Dobro je šetati uz more ili kroz prirodu moleći krunicu. Nemojte zaboraviti čitati katekizam Katoličke Crkve.

Mnogi su se razboljeli jer ne mogu podnijeti samoću te tako pali u depresiju, tjeskobu zbog trenutačne situacije. Što mislite o tome?

Pravi vjernici traže samoću kako bi bili s Gospodinom. Njega nalazimo u samoći. Međutim, ako netko prisili svjetovnog čovjeka, (kao sada korona virus), a on ne voli samoću i šutnju, pada u depresiju. Onaj tko živi svjetovnim životom se boji samoće i šutnje da ne upozna sebe i svoje grijehe. Umjesto da se pokaje i obrati traži društvo u pornografiji, drogi, alkoholu, igricama, kocki, itd.

Što mislite zašto su dobre duhovne obnove i seminari? Tko ih treba organizirati?

Iz svoga vlastitog iskustva navest ću samo tri razloga zašto nam trebaju duhovne obnove: 1) Zato što na njima ima puno obraćenja, ozdravljenja, oslobođenja, iscjeljenja, krštenja Duhom Svetim … 2) Duhovne obnove i seminari sprečavaju odlazak ljudi u treće zemlje. 3) Nakon duhovnih obnova i seminara svijet više neće tražiti pomoć kod vračara, iscjelitelja, čarobnjaka … Na obnovi i duhovnim seminarima mnogima se otvore duhovne oči. Spoznaju da Isus nije mrtav. Da je živ i da ozdravlja. Duhovne obnove i seminare trebaju organizirati biskupi i župnici.

Molimo li se dovoljno za zdravlje bolesnih. Kršćanstvo bez ozdravljenja i čudesa je svedeno na religiju. Ako ćemo biti grubi možemo reći kako je dosadno. Poput televizora koji nije uključen. Kako je bilo u prošlosti?

Prvih 500 godina kršćanstva biskupi, svećenici i vjernici su očekivali da će se događati ozdravljenja i čudesa po molitvi. Poslije je većinom to izumrlo, osim pojedinaca koji su molili za bolesne. Onda su teolozi i bibličari izbacili molitvu za zdravlje iz crkvenog života – zato je nastao prodor poganstva, praznovjerja, platonizma, raznih filozofija itd. Čak i danas molitve za zdravlje u tradicionalnim crkvama ne postoje. Moramo iskreno priznati da smo puno izgubili i puno gubimo danas jer ne molimo za zdravlje bolesnih. Mnogi se kršćani usmjeravaju na trpećeg, raspetog Krista, a nemaju iskustva uskrslog i živog Krista.

Kako danas napuniti crkve? Svjesni smo kako u velikim gradovima su crkve poluprazne, osobito radnim danima.

Budući da je Isusov grob u Jeruzalemu prazan, tako crkve trebaju biti pune vjernika. Sjećamo se iz Evanđelja kako je Isusa uvijek slijedilo veliko mnoštvo. Zašto? Jer je liječio bolesne i izgonio đavle, tješio ljude. Ako svećenik čini isto ono što je činio Isus ljudi će isto doći. Neka svećenici počnu moliti za bolesne, izgoniti đavle svijet će napuniti crkve. Želim im u tome pomoći. Jao svećenicima koji ne mole za bolesnike i koji ne dijele sakramenat bolesničkog pomazanja. Postoji još jedan način kako se crkve mogu napuniti vjernicima. Ako svećenik samo govori narodu da je Isus milosrdan, da će sve oprostiti i da nema Pakla ni đavla.

Sve je manje onih koji se žele Bogu posvetiti kroz svećeničko i redovničko zvanje. Zašto je danas manjak svećenika?

Razlog zašto je manjak svećenika i č. sestara jest u tome što obitelji nisu svete. Primjerice, u jednom gradu od sto tisuća stanovnika nema godišnje ni jedno svećeničko zvanje. Bake, djedovi, očevi i majke nisu sveti. Ima roditelja koji plaču kad čuju da im sin ili kćer želi izabrati redovničko zvanje umjesto da se raduju. Isto, danas je problem što nema djece. Mi svećenici trebamo držati kateheze oženjenima da prihvate Krista i da se otvore životu.

Svjedoci smo kako u Europi mladi ne idu crkvu. To su onda budući ateisti, generacija ateista. Čija je krivica i odgovornost?

Postoji izreka: „Stari su ogledalo mladih“. Mladi gledaju u stare kako žive i onda i oni tako čine. Odrasli su dali mladima kruha, novca, a malo ljubavi. Krivica je i nas svećenika jer nismo dovoljno radili s njima. Gledali smo na svoju udobnost. Nismo im dali Isusa. Koliko puta slušam roditelje koji se žale na svoje mlade: sin mi ima psihičkih problema, drogira se, opija se, iz sobe ne izlazi. Svi oni su rasli bez duhovnog odgoja.

Duh Sveti je pomalo zaboravljeni Bog. Zašto je važan Duh Sveti u životu kršćanina?

Bez Duha Svetoga ne možemo susresti Isusa, razumjeti Bibliju, Misu, sakramente. Bez pomoći Duha Svetoga smo slabi, ograničeni, ne možemo svjedočiti svoju vjeru. Bez Duha Svetoga ne možemo dobro moliti, propovijedati, evangelizirati. Bez Duha Svetoga čovjek se osjeća bez života, istine i mira. Duh Sveti nam pomaže da ostanemo na Isusovom putu, da ljubimo bližnje. Bez Duha Svetoga nema ozdravljenja. Apostol Pavao kaže: „Bez Duha Svetoga ne možemo reći Isus Krist je Bog“. I dalje nastavlja: „Oni koji vodi Duh Božji, oni su sinovi Božji“. Neka nam korizmeno odricanje i pokora pomognu da se prepustimo djelovanju Duha Svetoga.