Eee… Srednja škola. Sjemenište. Puno pravila kojih smo se morali držati. A mi djeca. Tinejdžeri. Pubertet na sve strane. Nekad moraš napraviti neki ‘nered’ iz jednostavnog razloga što je to zabranjeno ili što postoji neko pravilo koje valja prekršiti. Nismo baš ludovali i nismo imali puno prostora za ludovanja velikih razmjera. Ali jednog ‘ludovanja’ se posebno sjećam.

Na spavanje se išlo na vrijeme. U 11 sati su sva svjetla morala biti ugašena. I svi smo morali biti na spavanju. Htio ne htio. Spavalo ti se ili ne spavalo. A onda tamo negdje oko 2 i po ujutro nas nekoliko bi se znalo iskrasti iz soba. Nemam pojma kako smo se neprimjetno budili. Znam da nije bilo uzbune i da ne bismo ostale budili. I u tišini, s tonom na najniže, ali ipak da se čuje – pred tv. NBA. Košarka. Ona košarka koja mi se više sviđala od ove današnje. Ovo danas je više kao kaubojski film. Trče i pucaju. Ona tadašnja, početkom 21. stoljeća, tamo između 2002. i 2005. je bila nešto posebno. I koji su to sve likovi igrali. Igračine. I svi smo mi znali – ako nas naši odgojitelji uhvate u ta doba pred tv-om – nastradali smo. Za takve prekršaje su slijedile i odgovarajuće kazne. Ali ipak je to bilo gluho doba noći.

Sjećam se tadašnjih Pistonsa, Spursa, Lakersa… Pistonsi su imali Rasheeda i Bena Wallace-a, Richarda Hamiltona, Spursi Tima Duncana, Davida Robinsona, Manu Ginobilija, a Lakersi Shaqa i Kobea Bryanta… A ne tako davno prije njih su Bullsi dominirali sa Jordanom, Pippenom, Kukočem, Rodmanom, Kerrom (koji je kasnije igrao za Spurse). A malo kasnije se spojila ona ekipa u Bostonu: KG, Paul Pierce i Ray Allen.

Zbog ovih danas ne znam baš da bih se ustajao po noći… A zbog ovih gore navedenih sam zavolio košarku. I uživao gledajući ih. I nije mi bilo žao biti pospan idući dan. Zapravo, ne sjećam se nešto da sam bio previše pospan idući dan. Valjda mladost iznosila i to nespavanje. Ali kako su to bile dobre utakmice. Prijenos bio na OBN televiziji. Komentator nezaboravni Mirza Vilić. I oni šutevi s poludistance. Nije bilo toliko trojki. Igrala se odlična obrana. I bilo je toliko dobrih skok-šuteva. Još uvijek kad zaigram košarku – to su mi najdraži koševi. Trice, zakucavanja, polaganja – sve je to ok. Ali onaj skok-šut s poludistance. To je ono nešto.

A kako je to samo dobro radio Kobe. Općenito je nekako lako igrao tu košarku. Lagano. S užitkom. Ili je barem tako to izgledalo kad gledaš na televiziji. Vjerojatno je puno ljudi zavoljelo košarku zbog njega i njegovog načina igre. Lakerse nisam nešto volio ni tada ni sada. Ali što je taj Kobe igrao tu košarku. Igrao ju je tako da je zavoliš…

Tužna smrt. Tragična. Preuranjena. Mnogo života se ugasi. I traži čovjek uvijek nekakvog života pa čak i u smrti. Nečega za što se dade uhvatiti. Pa ako ništa drugo, onda za lijepa sjećanja i za lijepe trenutke koje ti je priuštio čovjek kojega nikad nisi ni upoznao…

Fra Željko Barbarić/Pretežno vedro