Najprije je bio slikarsko čudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije (upisan odmah na četvrtu godinu studija), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraća u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koje desetljeće kasnije, 1956. godine, život se s njim grubo poigrao. Gabrijel Jurkić naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene.

Jedino mjesto gdje je Jurkić uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa svojom suprugom Štefom useli u njihov samostan. Daju mu sredstva za život i rad, a on kasnije, u znak zahvalnosti, sve svoje slike i crteže ostavlja u nasljedstvo livanjskim fratrima.

Na pitanje što je Gabrijela Jurkića sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, mogla bi se spomenuti činjenica da je Jurkić ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On također nikad nije bio moderan, posebno ne na neki očigledan način, nije se uključivao u prevladavajuću struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe.

Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio slikati Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio: “Ja slikam samo svece.” Ova priča možda nije istinita, ali je ilustrativna za vrijeme i političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. A iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju.

Nacional.hr