Evo meni mog “kolege”. Stariji bi na ovo rekli: “Oslobodi Bože, Ante sanata, ove vrućine pa nije mu dobro. Golub mu kolega, kako?!!! Poštar ja, pismonoša on i što drugo reć’ nego “kolega”.

Danas pri povratku s posla iz grada dočekaše me u Bagićima gospođa Iva i kćerka joj Kristina i to s golubom u ruci te mi ispričaše kako ima prsten na nozi te oznaku CRO 2018 i broj 01505. Odmah nadodaše kako je već tri dana kod njihove kuće. Nije ranjen i dobro izgleda. Zvale su veterinare i pitale što s njim učiniti. Odgovor je bio pustiti ga ako je zdrav, a one to ne učiniše bojeći se da nakon toliko prevaljenog puta ne skonča kao plijen kakvog mačka ili ptice grabljivice.

I tako ga ponudiše meni da ja upravim sa njim.

Preuzeo sam ga i dao obećanje da ću najprije potražiti vlasnika i po njegovom naputku postupiti što i kako dalje. Putem Interneta potražio sam golubara i našao jednoga i to iz Sinja. Gospodin Ivan Čeko mi se javio. Upoznao sam ga kako je prstenovani golub pismonoša kod mene i dao mu oznake. Priupitao sam ga što da mu dam za hranu i piće dok je kod mene. Odgovor je bio: poneko zrno kukuruza i ječma te vodu. Uz to obavezao se da će on pronaći vlasnika i javiti mi. Reče mi kako je prije koji dan bilo natjecanje golubara u Krapini te da im se dosta golubova izgubilo i da su letjeli preko BiH.

Kroz nekih sat vremena spremio mi poruku kako je vlasnik također iz Sinja, Ivica Poljak. Gospodin Poljak mi se javio putem mobitela uz zahvalu za dojavu da mu je golub na sigurnom. Na upit što da učinim s njim reče mi: “Ako nije ozlijeđen zadrži ga nekoliko dana da se odmori i okrijepi pa ga onda pusti. Ako bi odbijao letjeti, onda ga zadrži za sebe.”

Odlučio sam napraviti ovo prvo i pustiti ga tek kad prikupi snage da može poletjeti put Sinja. Ako mu se ne bi dalo neka kolege moga u Roškom Polju, ništa mu neće faliti. Na ovo mi moj dragi župnik fra Đoka nadoda: “Ante, ne pušćaj ni za živu glavu, valjat će nam. Vidiš da nam je pošta zatvorena, a njemački umirovljenici ovih dana muku muče kako vratiti pismo s potvrdom da su živi, nije njima zgodno do grada potegnuti, a ako ne vrate na vrime ćuko na što bi se reklo.”

Ante Đikić/Tomislavcity