Naš narod vrlo dobro zna što znači ostati bez pastira, bez vodiča koji su taj isti narod držali na okupu, jamčili mu opstojnost, i ono najvažnije – povezivali ga s Bogom. Hercegovačka franjevačka provincija pretrpjela je velike gubitke za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, a i tijekom zločinačkoga komunističkog režima kada su naši fratri sustavno optuživani, zatvarani i mučeni jer je partija po Marxovoj teoriji religiju smatrala opijumom za narod, a fratre najvećim (političkim) neprijateljima.

Iz pakla mučenja i ubojstava Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM izašla je s jačom vjerom te tim putem i danas vodi svoj hercegovački puk.

Ipak, i dalje premalo znamo o tragičnim sudbinama naših fratara. Koliko ljudi zapravo zna tko su bila ta braća koja nisu bila spremna izdati Krista i narod? Povodom 76. obljetnice pokolja u Macelju prisjetit ćemo se trojice hercegovačkih franjevaca – fra Julijana Petrovića (Tomislavgrad 1923.g.), fra Darinka Mikulića (Kočerin 1919.g.) i fra Metoda Puljića (Vašarovići 1912.g.) koji su svoje živote tragično okončali u Maceljskoj šumi, na mjestu gdje je krvoločno ubijeno ukupno 22 svećenika i klerika.

Naše su franjevce krvavi rat i potraga za sigurnošću odveli iz Hercegovine. Fra Metod Puljić krajem 1944.g. napustio je Izbično i preko Bosne se uputio u Hrvatsku, fra Darinko Mikulić zaputio se u Zagreb, a fra Julijan Petrović napušta studij teologije u Mostaru te također odlazi u Zagreb. Subraća se pridružuju rijeci svojih sunarodnjaka na putu za zapad, tragajući za spasom vlastitih života, tada naravno ne znajući da zapad predstavlja sigurnu smrt. I ništa više od toga.

Nakon što su Englezi obavili svoj dio dogovora i izmučeno mnoštvo hrvatskog naroda predali u ruke Titovim ubojicama žednima hrvatske krvi na milost i nemilost, trojica su subraće zatvorena u krapinski samostan, a daljnji je tijek bio poznat – ponižavanje, mučenje, i na kraju krvoločno ubojstvo po istom onom principu kako je sve započelo na Kupresu 1942.g., a nastavilo se 1945.g. na Širokom Brijegu, Humcu, Kočerinu, u Mostarskom Gracu, Međugorju, Čapljini, Vrgorcu, Čitluku i Mostaru. Sve su to prošla i trojica subraće s 4. na 5. lipnja 1945.g.

Svaka žrtva je rana na tijelu hrvatskog naroda, a svaki ubijeni franjevac pokazatelj je kolika je mržnja prema Bogu i vjeri bila prisutna u redovima partije i njihove „oslobodilačke“ vojske.

Njihovi ostaci nikada nisu identificirani, a sva ekshumirana tijela iz grobnice pokopana su u crkvi Muke Isusove, župa Đurmanec. Danas, sve što nam preostaje je čuvati sjećanje i kolektivnu svijest o hrabrosti tih ljudi

– ljudi kojima je krunica bila jedino oružje.

Daria Buljan