Nedavno sam ostao iznenađen nepodnošljivošću jednog dotepenca (doseljenika), koji se iz jednog ruralnog dijela Hrvatske doselio preko Save u Novi Zagreb, prema dotepencu – purgeru iz središta Zagreba koji je u njegov kvart došao nakon potresa. On, koji tečno govori hrvatski, ne razumije njegov purgerski rječnik, a smeta mu i nametanje njegovih gospo’skih manira. Ovakav apsurd uistinu nisam mogao ni pretpostaviti. Domorodac je nepoželjan dotepencu na periferiji svoga rodnog grada. Pitao sam se: jesu li to malograđani zatvorili malograđanski krug?! Jesu li oni, poput “viših rasa”, legalizirali kriterij da nitko nema pravo doći živjeti u kvartove koje su “osvojili”?

Smrt Milana Bandića i kampanja za izbor gradonačelnika još više su naglasili priču o doseljenicima u Hrvatskoj. Svim kandidatima istražuje se obiteljsko stablo. Bitno je koje mu je “koljeno” rođeno u tom gradu. Što je tih koljena manje, onda ste, pejorativno, u Zagrebu dotepenac, u Splitu Vlaj, negdje drugdje ste Šperac, Bezjak, bodul, gedža, kaurin… Još veći vam je hendikep ako su vam preci iz Hercegovine ili Bosne. Tada riskirate da vas neka gospoda koja su, zapravo, urbani rasisti, doživljavaju kao ruralnog dotepenca kao što neki bijeli rasisti prokazuju crnce.

Sličan je odnos prema došljacima i u BiH. Sarajlije su frustrirani što su im grad u poraću naselili, odnosno “poseljačili”, Sandžaklije, Mostarcima smetaju Škutori, u Banjoj Luci nisu dobrodošli izbjeglice iz Krajine… Još kada se tomu pridodaju sirijski i drugi migranti, osobito u Bihaću, ili Arapi koji se naseljavaju posvuda po BiH, slika o nepodnošljivosti još je izraženija.

Hrvati su se kroz povijest iz različitih razloga stalno nekamo selili. Nekada ponajviše zbog siromaštva i politike. Danas se odlazi u potrazi za boljim životom. Zbog toga se procjenjuje da u iseljeništvu ima više od tri, a neki kažu i četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Rijetko ćete čuti da ih u Sydneyu, Chicagu ili pak Frankfurtu gledaju poprijeko zato što nisu tamo rođeni. Doživljavaju ih kao dobre ili loše radnike, stručnjake ili ljude. Štoviše, za razliku od domovine, mnogima su sposobnosti prepoznate i valorizirane tek u dijaspori. Apsurdno je da su Hrvati u tuđini cijenjeni kao gastarbajteri, a u vlastitoj se domovini dio njih međusobno ne podnosi.

Smiješno je kada neki misle da je grad samo onih koji su u njemu rođeni. Zemljište na kojemu grad izrasta i zrak koji udišu priroda je dodijelila onima koji će ga izgrađivati i napose onima koji će uredno plaćati poreze. Oni, ma gdje da su rođeni, prema tim kriterijima imaju pravo na svaki grad u svijetu. I na koncu, zgrade su fikcija. Najdojmljivije je to u svom izvješću u ratnom Vukovaru izrekao Siniša Glavašević: “Grad – to ste vi.”

Što bi ti veliki gradovi bili bez doseljenika? Bili bi siromašniji za barem polovinu stanovnika, za brojna kulturna, sportska, znanstvena i druga dostignuća kojima se ti isti ponose. Osim toga, glavni gradovi država i regija nisu samo mjesto u kojemu je smještena lokalna vlast. Oni imaju veliki privilegij da su tamo regionalne i državne institucije. Zagreb je Hrvatska u malom, Sarajevo BiH u malom. Pogoduje to lokalnim ljudima da dominantno rade u zajedničkim državnim službama. I zato veliki ili glavni gradovi moraju biti zahvalniji i širi u pogledima. Pa i kada je u pitanju izbor gradonačelnika.

Primjera radi, izvjesno je da će gradonačelnik Sarajeva postati Bogić Bogićević. I u mnogočemu isključivo Sarajevo vjerojatno će prihvatiti došljaka Srbina rođenog u Ugljeviku u Republici Srpskoj. Ima još mnogo onih koji nisu rođeni u gradu u kojemu su pobijedili za (grado)načelnika na lokalnim izborima u BiH.

Jednako tako je i u Hrvatskoj. Uostalom, u bitki za gradonačelnika Zagreba i s lijeve i s desne strane natječu se dvojica Bosanaca: jedan, Davor Filipović (HDZ), rođen je u Sarajevu, a drugom, rođenom Zagrepčaninu Tomislavu Tomaševiću (Možemo), očevi su korijeni u Bosanskoj Posavini. Eto, tako bi nakon Hercegovca u sljedećem razdoblju Zagrebom mogao vladati Bosanac. Vjerojatno i drugi kandidati imaju korijene izvan metropole. Upravo njihovo i podrijetlo njihovih roditelja iz svih hrvatskih krajeva govori o širini glavnog grada. Njegovu su kulturu uvažavanja, prije svega, izgradili urbani autohtoni žitelji čiji preci tamo žive stoljećima. Zato je Zagreb velik i širok.

Sadašnji kandidati zapravo su reprezenti došljaka i domicilnih koji čine bogatstvo milijunskoga grada. Ako nakon Hercegovca na čelo metropole bude izabran Zagrepčanin koji je otvoren za došljake ili pak Bosanac, Slavonac, Dalmatinac ili bilo koji drugi dotepenac koji se kandidirao, moći će se zaključiti kako su i ovoga puta urbani rasisti poraženi. Uostalom, i dosadašnjih šest Bandićevih pobjeda potvrda je njihove malobrojnosti. Jer, grad nisu oni. Grad – to ste vi. Vi koji plaćate porez.

Jozo Pavković/vecernji.ba