Kad netko umre, onda, barem još uvijek u Hercegovini, ‘ukažu’ se ovakve crno-bijele osmrtnice. Crn okvir koji simbolizira tugu. Rastanak. Smrt. Bol. Tamu.

Bude tu i crno-bijela fotografija. Malo mi žao bude zbog tih crno-bijelih fotografija. Jer život je daleko više od crno-bijelih nijansi. A obavijest o nečijoj smrti svede se na crno-bijele informacije. Ali, valjda, valja biti dostojanstven i ne pretjerivati s bojama u ovako osjetljivom trenutku. Možda zato crno-bijela fotografija. Bijela podloga. Crna slova. Crn okvir.

I, rekao bi čovjek, uokviren jedan život. A ništa nije dalje od istine od te crno-bijele fotografije i te crno-bijele osmrtnice.

Život je daleko više od dvije boje. Ono što ostaje iza čovjeka je puno više od ovih šturih i osnovnih informacija o životu i smrti, o onima koji ostaju i tuguju…

Ivankuša je bila jedna od onih stotina ili tisuća baka koje žive ili koje su živjele u mnogim obiteljima u Hercegovini. I moja je baba Beljuša, koju nisam nikad upoznao, izgledala na slikama kao Ivankuša. Udovica. Crnina na njoj. A toliko boja u njoj i oko nje. Crni šudar na glavi. Krunica uvijek ili u rukama ili negdje na dohvat ruke. Niska starica koja je izgledala u isto vrijeme i puno starije nego što je stvarno imala godina i puno mlađa nego što je to stvarno bila. Tuga i radost koje se prelijevaju u njezinim očima. Blagim očima. Nekim očima koje su gledale i vidjele i više nego što to fizika, psihologija, biologija i sve ostale znanosti svijeta umiju objasniti.

Upoznao sam je kad sam došao na moju prvu župu kao svećenik. U Duvnu. U Kovačima. U Tubolji. U Ponoru. Sretali smo se često. Navraćao bih u njihovu kuću često. Tada možda nisam točno znao ni zašto.

Danas, kad sam shvatio da je umrla, razumijem bolje zašto sam navraćao tamo. Iako je ona bila još samo jedna od stotina ili tisuća baka, naših ‘klasičnih’ ili ‘tipičnih’ baka, vidim da je ona bila malo i više od toga.

Moda zbog onog prostora kojeg je načinila za mene u svom srcu pored svoje djece, unuka i praunuka, kumova, susjeda i prijatelja. Možda zbog svih onih molitava koje je izmolila i za mene. Možda zbog one ljubavi koje joj nije nedostajalo. Možda zbog onog njezinog osmijeha i ljudske topline. Možda i zbog onoga kad bi me upitala: ‘Mo, bolan, kad ćeš doć’ na pitu? Jesi li gladan? Jesi li umoran? Kad si bio kod svojih Kako ti je tata?’ Možda zbog onih papa koje mi je isplela? Možda zbog one vjere u Boga koja je bila, čini mi se, puno veća i jača od moje vjere…

Žao mi nešto bilo pročitati ovu vijest o njoj. Žao mi nešto bilo pročitati da je nema više fizički među nama. Da je neću više vidjeti. Iako nisam vidio Ivankušu već godinama. Pozdravljali smo se preko njezine unuke Josipe. I dogovarali neki skori posjet njihovoj kući u kojoj je tako lijepo znao mirisati domaći kruh, a još više domaća pita. U kući u kojoj je odzvanjao smijeh i molitva. U njihovoj kući u kojoj je bilo zbog nje puno više boja od samo crne i samo bijele.

I svakako ću je upamtiti ne onakvu kakva je na ovoj crno-bijeloj fotografiji. Upamtio sam njezino mjesto u kovačkoj crkvici u koju ne bi došla samo zbog teškog nevremena ili teške bolesti. I onu neobičnu sabranost koju je imala dok je molila. I za svoje žive i za svoje mrtve. A sad će, molim, nadam se i vjerujem imati svoje mjesto i kod Gospodina odakle će i dalje moliti za sve svoje…

Pokoj ti duši, dušo draga…

Fra Željko Barbarić