Godine Gospodnje 2019., dana 9. 3. u 93. godini života preminuo je naš did Ante, sudionik stradanja hrvatskih domoljuba na Bleiburgu, odakle se nisu vratila dva njegova brata, Ile i Marko. Dan prije njegove smrti u eter je odaslana vijest o zabrani mise na Bleiburgu. Tužna i stvarna  zbilja u kojoj se iznova ubija istina što vapi u Nebo. Did Ante je živio za istinu o Bleiburgu, a nije ju dočekao na zemlji.

Rodio se 1926. godine u Bukovici kao četvrti od petorice braće i jedne sestre u obitelji Ivana i Anđe – Mande Bagarić. Odgajan po nauku katoličke vjere i čovjekoljublja njegovao je prijateljstvo sa sumještanima druge vjeroispovijesti.

Odrastajući u duvanjskom kraju osjetio je svu surovost, ali i ljepotu tog mjesta. Volio je konje i livade, znao dobro zapjevati gangu i redovito nosio svatovske trke. U jednoj takvoj dobio je nadimak  „Mitar“, po kojem su ga mnogi poznavali, iako je on isticao onaj kojim su ga zvali „na kući“ – Muškić.

U najljepšim mladenačkim godinama zatiče ga rat, grub i okrutan kakav rat zna biti. Gledajući čestite seoske momke kako odlaze u hrvatsku vojsku jer su bili Hrvati, rodoljubi i po logici stvari štitili svoju vjeru i naciju pred navalom „antikrista“ kako su zvali Titove partizane, i on je, iako malodoban dragovoljno stao u obranu hrvatskih interesa. U tome nije vidio ništa sporno. Za njega je bilo prirodo i časno biti uz svoj narod?  Nisu ti momci, mahom nepismeni, dobro poznavali politiku, ali su znali što vole.

Nikada nije  opravdavao rat, niti negirao  zločine kojih je, po njegovom kazivanju, bilo na svačijoj strani jer u svakoj vojsci ima ljudi i neljudi. Boljela je ga  kolektivna krivnja što se nepravedno pripisala hrvatskim bojovnicima budući da su izgubili rat, a sam je svjedočio zlodjelima pobjedničke vojske koja se hvalila lažnim podvizima, provodeći svoj bezbožnički naum i obmanjujući svjetsku javnost. To je bio njihov čas i iskoristili su ga.

Kraj rata dočekao je na bleiburškim poljanama kao zarobljenik i svima svjedočio o povijesnom trenutku kad su mase razvojačenih vojnika bili prepušteni Titovim partizanima koji su nemilosrdno izigrali obećanje o pomilovanju i masovnom otpuštanju kućama. Većina ih je pokošena i do dan danas im se ni za grob ne zna.

Pričao je did svoje dojmove novinarki našega portala kazujući kako mu sam spomen na Bleiburg pobudi zatomljenu tugu za nestalom braćom i poznanicima, ali i kako ga boli što u mjestu nema primjerenog obilježja žrtvama tog rata, a bili su to čestiti momci i pravi domoljubi koji su zavrijedili poštovanje i pravu, a ne naručenu i iskrivljenu istinu. Dužni smo im bar spomen u kamenu.

Životom je svjedočio svoju vjeru. Tako je pod okrilje primio udovicu brata Ile i cijeli život joj bio oslonac i zaštita govoreći: „Mene Bog tako duži, strina nema druge zaklonice.“  Potvrdio je tako veliku istinu kako ljubav koja se nesebično daje, oplemenjuje. Prema svima je did Ante bio susretljiv, otvoren, dobronamjeran, ponajviše prema djeci, nije podnosio dječji plač.

Živeći naoko jedan jednostavan život, did Ante je ušao u legendu kao dobri susjed i kum, nježni did, pravi svekar, odani rođak i prijatelj, čestiti djever, pažljivi stric, blagi otac i vjernik koji je svojim životom svjedočio vjeru otaca dajući se nesebično za zajednicu, redajući sprovode, kupeći mise i pazeći da sve bude kako Bog zapovida.

Na svom putu od Bukovice do Bleiburga i natrag, ostavio je utabani trag protkan patnjom, ali i dostojanstvom hrvatskog vojnika, trag kojim će Antini unuci odlaziti na svibanjske obljetnice stradanja u zahvali i poniznoj molitvi za svoje didove; Antu, Marka, Ilu…Tko može zabraniti ljubav?

Iva Bagarić/Tomislavcity