Krajem rujna 1991. godine u obranu Vukovara uključilo se 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, poznatijih kao HOS. Od 58 pripadnika HOS-a koji su pristigli na vukovarsko ratište (od kojih je 14 ostalo braniti Bogdanovce), među preživjelima samo sedam nije bilo teško ili lakše ranjeno, a 25 ih je poginulo ili nestalo. Ivan Krajinović – Ićo, jedan je od njih…

U knjizi “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, njegov suborac i sugrađanin Damir Markuš – Kutina, zapisat će: “U sitnim satima kada nije bilo borbenog djelovanja, razgovarali smo o civilnom životu, o obitelji. Ićo i ja govorili smo o curama, on o Mariji, ja o Kseniji. Tako je Ićo predložio, kada se vratimo, da ćemo se oženiti, on prvi, pa ja. Na žalost, moj Ićo nije to doživio, ja jesam. U svatovima, sjetio sam se toga i zaplakao. Znam da su ljudi mislili da plačem od sreće i zadovoljstva. Ne, onda sam zaplakao zbog Iće, bile su to suze za njega”.

Ivanova mlađa sestra Anđelina, prisjetit će se dana kada ga je vidjela zadnji put: “Svi smo ga pokušali spriječiti da ode. Pogotovo mama. Plakali smo i bili smo uplašeni. Koliko god da smo ga molili da ne ide, on je ponavljao – ‘Ja moram ići, ne mogu sjediti kod kuće i gledati kako nedužni ljudi ginu, moram pomoći u obrani Vukovara’.