Pišem tebi, a svi će čitati osim tebe.

Već se navršila ta treća tužna godina, opet je došao taj kobni 29.4. koji je za nas nekada bio jedan sasvim običan datum kao i svi ostali, bio do prije 3 godine, kada se u sekundi pretvorio u najtužniji dan, kada mi se srušio cijeli svijet, kada se otkinuo jedan dio mene.
Već tri godine pokušavam “sastaviti” sebe, pa mi fali taj jedan dio i onda tako hodam s tom prazninom, onako potajno se nadam da je ovo sve jedna velika laž, na trenutke živim u nekoj svojoj iluziji, pa mi život opet lupi šamar i pokaže koliko je okrutan i težak.
Koliko sam puta poželjela da mi te život vrati bar na trenutak, pa da zakrpim tu ranu koja krvavi, da bar budem na trenutak opet istinski sretna.

Znaš…i dalje ne želim priznati sebi da te više nikad neću moći vidjeti, zagrliti, čuti tvoj glas. Iako si tu uz mene, svaki dan, svaki sat, svaku minutu, nikada nisam sama, a sama sam.
Tješim samu sebe da si sad na nekom boljem i ljepšem mjestu, pa mi krene suza, ja je vratim odakle je došla, al ipak nekad ona mene pobjedi, pa krene jedna, druga, treća i onda olakšam malo sebi, isplačem se sama u 4 zida, sa tvojom slikom u ruci.
Pred ljudima sam nasmijana, bar pokušavam biti, ne pričam puno o tebi, jer ne želim prihvatiti činjenicu da te više nema, pa se pravim da sam jaka, a ustvari sam jedan slabić kada te netko spomene.
Možda se pitaš kako su mater i ćaća. Ppa dobro su i oni, onoliko koliko mogu biti. Ja sam već naučila glumiti pred njima da sam jaka. Ja sam im sad i ‘ćer i sin..

Brate, toliko pitanja imam, a nemam odgovora. U glavi mi se stalno vrti zašto? Zašto baš ti? Zašto tako rano? I naravno svjesna sam toga da nikada neću dobiti odgovore.
Kažu da poslije kiše dolazi sunce i da vrijeme liječi sve, baš me zanima šta će meni sunce jednog dana donijeti, i da, ipak postoji tuga koju vrijeme ne liječi.
Hvala ti što si učinio moj život ljepšim i što sam imala priliku rasti uz tebe.
Mirno spavaj anđele naš.
Vidimo se jednoga dana, u vječnosti, čekaj me.
Voli te sestra. ❤️🙏🏼

Franjka Križanac