Ivan Volić, mladić iz Travnika, u utorak 28.5.2019. godine, u maloj dvorani Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače predstavio je svoju drugu škrinju pisane riječi, svoju drugu zbirku pjesama pod naslovom Prostori sebe. Ivan je student prve godine diplomskoga studija Hrvatskoga jezika i književnosti i novinarstva. Pored toga, on je i predsjednik Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti “Franjo Milićević”.

Ivan je aktivan i na kazališnoj pozornici kao jedan od glumaca u predstavi “Što te nema?” Član je društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Veliki ljubitelj prirode i sevdaha. Jedan mladić kojega sam upoznala došavši na srednjoškolsko školovanje u Katolički školski centar “Petar Barbarić” u Travnik. Mladić kojega danas nazivam prijateljem. Učenik iz 3.a, nasuprot moga 3.b. Sve što nas je spajalo tada u Travniku bila je zgrada našega KŠC-a, primopredaja zadataka iz fizike i onaj pogled koji je značio ili pad ili prolaz. A danas se tomu samo slatko nasmijem. Jer danas vidim da je svaki taj pad izrastao u pobjedu. Pobjedu nad strahovima, nad predrasudama, a ponajviše nad samim sobom. On nije CroCop i ne nosi boksačke rukavice, ne bori se za zlatni pojas, on ne zna driblati i možda ne može postići gol, jer on zapravo i ne voli sportske vijesti i ne igra na Engleze. On se kladi samo na jedno. Na Umjetnost. Poeziju i Stihove. I neovisno o tome plače li nebo ili se sunce žarko smije ili pak dolazi jaka bura s Veleža, on nikad ne gubi na toj Poezijaplus kladionici. Svaki sumrak, svitanje, zajedničku kavu, razgovor, svaku suzu i sjaj u oku, on pretvara u stih. I svaka riječ govori za sebe, slaže se u stih i izaziva emociju. Ili onaj skriveni osmijeh ili jednu duboku bol. Sigurna sam da je A.B. Šimić ponosan i ispunjen jer on neće malen ispod zvijezda. On je dopustio da ga zvijezde obuzmu i dao im je čar i ljepotu, upravo kroz svoje zbirke poezije simboličnih naziva, Sedamnaest osvita i Prostori sebe. Njegove dvije škrinje onoga što on je, što želi biti i što živi.

Ivanova zbirka Prostori sebe donosi ono travničko u Šantićev Mostar i odnosi ono mostarsko u Andrićev Travnik. On umjerenom ironijom gradi svoje pjesme, prolazi kroz prostor i vrijeme, ide iz sadašnjosti u budućnost i daje život svakoj riječi. Izvještava čitatelja o prostorima sebe, svoje unutarnje prirode, spaja vanjski i unutarnji svijet. U Ivanovoj poeziji susrećemo razne motive, od ljubavi, prirode, egzistencijalnih pitanja, tjeskobe, boli i šutnje. Pjesnik nam želi reći da bez obzira na njegovo tjelesno i duhovno stanje, bez obzira padaju li kiše ili grije hercegovačko sunce, on je tu, živ. Postoji. Ivan nije fokusiran na davanje konačnih odgovora jer njih nema, on daje dušu za ono što je sada. Skuplja trenutke a ne stvari. I da, zaslužio je svaki pljesak, svaki osmijeh i onu suzu radosnicu. Hvala Bogu da ima još tako mladih, inspirativnih i odlučnih ljudi koji mriju za svoje ideale i žive svoje snove. U ovom današnjem svijetu, u kojemu vladaju profit, laž i sebeljubstvo, poezija je ona nada, ona svjetla točka, svjetlo na kraju tunela. I Ivan je jedna od onih zvijezda koje svjetle na nebeskom prostranstvu, osvjetljava i oživljava ovaj svijet, ovaj podijeljeni grad i ljude oko sebe. Ali on nije samo student Kroatistike koji piše poeziju, on je prvenstveno prijatelj, onaj koji nikad ne odbija kavu s prijateljima, makar ona bila s nogu, on je prijatelj koji zna saslušati i dati savjet, iako istina često gubi ili zaboravi svoje teme izlaganja. Ponosna sam što ga imam u svom životnom registru, ponajviše kao prijatelja. Hvala našem Travniku jer mu je dao najbolje životne temelje i vrijednosti, i hvala našem Mostaru koji ga je prepoznao, oblikovao i nadogradio u svakom smislu te riječi, učinio ga baš takvim kakav je, sa svim njegovim manama i vrlinama. On ruši predrasude i daje nadu. A ja sam sigurna da tamo negdje, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci, čeka njega njegova Emina. Ponosna sam i sretna što sam svoj najvažniji gol u karijeri postigla baš u mrežu, meni najdražeg kluba, Hrvatskog jezika i književnosti. Baš ovdje u Mostaru. I baš s ovom zlatnom generacijom. Kup je naš!

 

Klara Mršo/Tomislavcity