(Ulomak iz rukopisa knjige: Kad bi jasen progovorio)

Piše: Ante Matić – Borčanac

Draga moja unučice Klara, svi su ukućani bili u polju. Bilo je vrijeme koševine. Kod kuće smo ostali sami brat Mijo i ja; on je bio u bešiki, kao ti sada, a ja sam sidio kraj jasena i bilo mi drago što je utišao. Dugo sam ga ljuljao  dok nije zaspao.

Oko podne došo je neki čovik, poljubio me u čelo i sio kraj jasena i mene. Bio je lipo odiven i obuven. Cipele mu se svitlile i moglo se na njih ogledat. Sve je na njemu dobro stajalo, dobro mu pasalo, a posebno sač. Prvi put sam vidio sač na glavi. U našemu selu niko nije imao sač. Svi su nosili kape mice ili one sa škriljakom. On me milovo po kosi i svašta nešto govorio što ja nisam razumio. Suze su njegove kapala u moju kosu. Malo sam ga se i bojao. On je govorio žalovitom glasom, a ja sam šutio i slušao. Kad je on plako i ja sam zaplako, kad je on šutio i ja sam šutio, kad je on otišao bilo mi je žavo i krivo što ode. Kad je mater došla iz polja, reko sam da je dolazio neki čovik i da je svašta  govorio o nekim partizanim i ustašom i da je plako dok smo sidili kod jasena. Grlio me, ljubio u čelo, plako kod jasena i mene. Mater me pitala kakav je izgledao, a ja ga nisam znao opisat. Rekao sam da mu na glavi nije bila kapa. Mater je pitala što mu je bilo na glavi; ja sam reko nešto okruglo kao sač i ona se smijala i meni kazala da je to šešir i da šešire nose građani, ljudi školovani i pametni. Upamtio sam šta mi je kazivo. Dok je svašta kazivo što je doživio od neki partizana i nekoji komunista, meni se činilo da govori više jasenu nego meni, jer je naslanjo leđa i glavu na jasen. Ono što mi je kazivo dugo sam skrivo u sebi i nosio kao nešto što me svaki put rastužilo čim bi se sjetio što mi je kazivo onoga dana kad su robači otrali Bajušinu kravu, pa je ona ispred svoje pojete, na putu nabrajala za kletim sinom Ivanom, jerbo jadnica nije imala za poriz. Šta će bidna starica, sina jedinca izgubila. Odveli su ga noću neki ljudi u kožnkm kaputim i na glavi su imali kožne kape i na njima zvizda crvene boje. Tako je nestalo sedam ljudi iz našega sela. Nikad se nisu vratili kući. Oni što su noću odveli iz kuća, od majki, žena i djece, govorili su da ih vode na nekakve informativne razgovore. Niko se nije vratio kuće. Niti se saznalo gdje su ih odveli, što su im radili, kako su skončali i di su ih zakopali. Bilo je opasno za nji i pitat, pa su ljudi šutili, jer su se bojali oznaša i udbaša. One što su nestali zvali su kleti Jure kleti Jozo, kleti Mate, kleti Pere.

Kad bi jasen progovorio, jerbo je on upamtio bolje od mene. Ja sam bio dite, a on star kao did Luka. Bilo mi je čudno gledat nepoznata čovika kako plače kraj didova jasena. Ostalo mi je krivo i žavo što ga nisam pita za kim plače. Niko nije prije plako kod jasena, ispred kuće. Kad se plakalo, plakalo se u kući ili na groblju. Zaboravio sam kazat, da je odlazeći od jasena i mene, srio dida na putu, koji je dolazio iz pojete, čvrsto ga zagrlio, poljubio, nešto mu reko u uvo i otišo. Did mu je nešto govorio, što ja nisam čujo i dugo za njim gledo sve dok nije zamakao iza stričeva brista i Čolinovi kuća. Kad je oni tuđi čovik otišio, did me ko nikad prije grlio ljubio u kosu i skrivo lice od mene, da mu ne vidim suze. I didove su suze kapale u moju kosu. Prvi put sam vidio dida kako plače. Nikad prije nije plako. Možda je negdi drugdi plakao di se ne vidi i ne čuje, u pojeti ili kući. Pitao sam dida da mi kaže ko je onaj čovik i odakle je i zašto je dolazio prid našu kuću, sidio kraj jasena i mene, a nije ulazio u kući. Samo je reko da mu donesem vode u bukari. Donio sam mu punu bukaru vode iz ganjka di su bile vučije. Pio je kao da je došo iz drva. Pio je i mene nekako milo gledo priko bukare. Niko me nije tako gledo i niko me nije ljubio u čelo i niko osim moje mame, nije pušćo suze u moju kosu, na moje time. Moja mama je nekoliko puta držala me u zagrljaju, tiho nabrajala za mojim kletim ćaćom i svojom pobijenom braćom kraj jasena i plakala u moju kosu.

Dide, ko je oni čovik i zašto je mene grlio, ljubio i plako kod jasena. Did je odmano rukom kao da goni muvu od sebe i reko da je bolje da ne znam ni ko je, ni zašto je došo, ni zašto tako naglo ode. Onda je did mene zagrlio i reko mi nekim čudnim glasom da šutim o onome što mi je kazivo onaj tuđi čovik, i da ne govorim nikomu da sam ga vidio i da je dolazio pred našu kuću i da je sjedio pod jasenom i da je plako dok je svašta pričo.

Šutio sam pedeset godina. U šutnji je bila sigurnost. Kad je krepo Tito i kad je đava odnio njegove partizane i partijaše, došlo je vrime da mogu kazivat šta mi je pričo onaj tuđi čovik kraj jasena, kojeg je did posadio, pa je resto i prorasto stričevu i našu kuću. Kod tog jasena sidili su ljudi nediljom i kad se nije radilo i ljudikali i nisu dali nama dici čuti o čemu govore. Stalno su nas tirali da se idemo igrat doli na gumnu, ispod pojeta, ili gori u brdu povri kuća. Kad sam porastao i pitao dida, nije mi tio kazat ko je bio onaj tuđi čovik. A bilo mu je ime ko i meni. Znam to tako, kad je svašta pričo šta je prošo u ratu, meni je govorio, imenjače moj…

Mnogo godina kasnije, išao sam u daleku zemlju Australiju. Poslije nastupa u Melburnu, u prepunoj dvorani King Tomislav, gdje smo  govorili o ratu u Hrvatskoj kako bi nam pomogli, Zdenko Ćosić, Šito Ćorić i ja, a pjevali su Meri i Žanko, kasnije na večeri, za stolom prišao mi je starac, gurnuo omotnicu u džep kaputa i nestao iz dvorane gdje smo jeli. Kako se događalo da mi neki naši ljudi tutnu kovertu diskretno u džep i potiho kažu, da je to za mene, nisam obraćao pažnju, niti je pogledao. Ali, kad smo večerali u dvorani gdje je mnogo ljudi dugo u noć jelo i pilo i pivali naše narodne pjesme, posegnuo sam rukom u džep, izvadio kovertu na kojoj je pisalo. Otvori je kod jasena. Skočio sam iza stola i počeo trčat oko stolova, izvan dvorane gdje su ljudi pušili i razgovarali, jer se u dvorani nije pušilo. Starcu ni traga.

Kad sam se vratio za stol i došao sebi, pitao sam rodijaka Matu zvanog Baja, znali onog starca što mi je gurnuo kovertu u džep, on je odgovorio da ga nikad prije nije video. Ne znam, rodijače kazao je Baja i dodao, da mu se čini da onaj čovik sliči na nekoga iz našega  sela, a ne može se nikako domislit na koga. U podebljoj koverti bilo je napisano čitkim rukopisom ovo što ćeš pročitat ako ti se dade čitati u ovo vrijeme straha od kineskog smrtonosnog virusa – korone, ili Covid-19, kako su ga službeno nazvali oni kojima je navodno pobjegao iz labaratorija u kineskom gradu Uhanu. Tako je, izgleda, pobjeglo starcu ono što je napisao na listovima  teke, stavio u omotnicu i meni gurnuo u desni džep kaputa, koji je bio obješen na zidu gdje su vješani kaputi, pa se Zdenko, videći što starac učini, jetko našalio: “Stari ujo kupa po džepu, a ti ništa.”

… slušaj ti mene, rode moj, u rano jutro petnestog svibnja 1945. one godine kad su se ti rodio, imenjače moj, proljetno sunce obasjavalo je zelenu travnu dolinu, u kojoj se izbjegli hrvatski svijet sjatio bježeći od partizana, počima kolebati. Nitko ne zna što donosi dan, a što noć. Pronose se glasovi, da nas Englezi neće primiti, a još manje pomoći da ponovno padnemo u ruke naši dušmana. Oni traže bezuvjetnu predaju, na temelju ugovora sa neke  vražje Jalte. Ruše se naši snovi i gube planovi o povratku kući s oružjem u ruci, a uz pomoć novih saveznika, Engleza i Amerikanaca. Poslije deset sati u nekoliko navrata nadlijeću nas jata engleskih zrakoplova. Kruže iznad nas po nekoliko minuta i nestaju u austrijskom zračnom prostoru, otkuda se opet vraćaju, te izvode iste kružne nalete iznad nas. Neki su vojnici veselo promatrali vježbe engleskih pilota, uzdajući se u čovječnost njihovih gospodara! Moj prijatelj Marko prije mene primijeti da se oklopne jedinice engleske vojske približavaju našim položajima, pa se on čudio zašto su  njihova oružja uperena  prema nama. Vojnici koji su na straži po okolnim brdima javljaju, da se partizanske jedinice kreću prema nama. Viši časnici hrvatskih oružanih snaga pozvani su na razgovore kod najviših zapovjednika hrvatske vojske. Mi svi čekamo odgovore na pitanja koja nas muče otkada smo napustili našu hrvatsku grudu. Sjedimo ili ležimo ispod žbunja šumovitih zelenih brežuljaka, isprepletenih puteljcima sve do vrha. Ptice cvrkuću po zelenim grančicama, a slavuji razvijaju svoju veselu pjesmu ne osvrćući se na tragične događaje, koji se odvijaju munjevitom brzinom. Glasovi kruže, a neki časnici napuštaju poljanu s malim grupicama najodanijih vojnika. Tragedija samo što nije počela. Vjetar počima puhati sve jače, noseći prašinu s puteljaka i zasipa zamišljena lica ovoga šarolikog društva. Čudno je postalo sve što nas okružuje, sve je strano i neprijateljski odiše, naša je odiseja pred vratima. Kao vrhunac svemu dolaze vijesti od zapovjednika naše vojske, da moramo položiti oružje i predati se partizanima. Obećanja su, navodno, dana od strane Engleza i partizana, da će se pridržavati zakona o ratnim zarobljenicima. Nismo znali da je prokleti engleski general Aleksander iz Caserte, zapovjednik Sevezničke vojske telefonom poručio žargonom engleske vojske na Bleiburgu – počistite palubu, a to je značilo – riješite se Hrvata.

(Ulomak iz rukopisa knjige Kad bi jasen progovorio)

 

 

Dolaze vijesti, da smo s tri strane opkoljeni od partizanskih i bugarskih jedinica, a od austrijske strane tenkovskim jedinicama engleskih oružanih snaga. Sve pripreme su, navodno, izvršene prije nego je došlo do ultimatuma o predaji. Službenog proglasa o predaji nije bilo, ali vijesti kruže munjevitom brzinom, da nema izlaza iz ove situacije te da smo prisiljeni predati se. Kad se je odlagalo oružje, pojedini hrvatski časnici sklanjaju se u šumarke, dok si neki oduzimaju život, da ne postanu bespravno roblje. Najveći dio ipak ostaje uz svoje vojnike, da s njima dijele gorku sudbinu. Poslije odlaganja oružja dolaze među nas grupice partizanskih vojnika, koji se još uvijek vladaju uljudno, te pozivaju da se svrstamo u redove, kako bismo se mogli što prije vratiti u domovinu. Najprije pozivaju najviše časnike hrvatske vojske, zatim sve časničko osoblje, a poslije ovih vojska po rodovima. Policiju i oružništvo posebno, a civilno pučanstvo također posebno. Od poslijepodne do sutra ujutro stalno se formiraju kolone i odlaze kroz Austriju prema dravskom mostu. Na poljani ostaju groblja svih mogućih vozila i vrsta oružja. Ostaju i hrvatski ranjenici, koji su u ovoj travnoj dolini našli svoj vječni počinak…

(Što je dalje bilo imat ćete priliku pročitat u Matićevu romanu Kad bi jasen progovorio)