Jednog ćemo dana ponovo pronaći ove maske. Zakopane u nekoj kutiji u podrumu ili nagurane u ormaru. Izvući ćemo ih, razmišljajući u čudu kako smo ih nekoć nosili i svađali se oko njih.

Ponovo ćemo ih navući na svoja lica, rastežući elastiku oko svojih ušiju, a tkanina će visjeti od starosti. Nismo ih nosili sto godina, iako nam se sada tako čini. Nisu nam uvijek bili potrebne, iako smo se nekoć bojali da će zauvijek biti.

“Sjećaš li se ovoga?”, upitat ćemo.

Gledat ćemo se, pola naših lica prekriveno, skrivajući smješak (ili namršteno lice, uvijek je bilo teško primijetiti što skrivamo). Možda ćemo unići u sobu kako bismo prepali svoga supružnika ili zbunili naše dijete u drugoj sobi, dijete koje se nije ni rodilo kada se svijet raspao. Nasmijat ćemo se njihovom zbunjenom licu dok nas pitaju “Gdje si to našao?”, te ćemo skinuti masku. “Sjećaš li se ovoga?”, upitat ćemo. Sjećaš se kakav je to bio neobičan osjećaj pun tuge? Sjećaš se kako smo se znali oko njih svađati kao što se znamo oko mnogočega svađati?

No sjećaš li se i te solidarnosti? Tih liječnika i medicinskih sestara umornih očiju, naše društvene mreže ispunjenje njihovim junačkim licima.

“Sjećate li se njih?”, reći ćemo. Sjećate li se zgražanja i tuge i ljutnje i gubitke, toliko gubitaka, svih osam bilijuna ljudi koji pate zbog nečega, bilo to nešto maleno ili veliko. No sjećate li se i dobrote, ljubaznosti i žrtve i velikodušnosti i ljubavi, sve ono istinsko što nije bilo zgaženo.

Kopat ćemo po slojevima sjećanja, prosijati mulj današnjeg normalnog života koji se naslagao na pukotine koje su nastale kada smo se slomili, ali i otvorili.

Udahnut ćemo i ispuniti pluća zrakom, oslobođeni straha koji nas je nekoć razdvajao.

Ako ostanemo u tom trenutku, okrenut ćemo glavu prema najbližem prozoru jer žudimo za perspektivom. Trepćemo gledajući jarko sunce, učinit ćemo ono što smo obećali.

Pamtit ćemo koliko je bilo teško, koliko je bilo teško tugovati, koliko je neumoljivo bilo biti odvojen jedan od drugih toliko vremena. Udahnut ćemo i ispuniti pluća zrakom, oslobođeni straha koji nas je nekoć razdvajao.

Dok škiljimo prema suncu, na trenutak ćemo vidjeti one ljude koji smo bili i koji bismo i dalje bili – da nije bilo ovih maski.

Vratit ćemo ih u kutiju kako bi bile dio prošlosti. No na trenutak smo ponovo bili ovdje.

Koje olakšanje, reći ćemo s blagom jezom, da se možemo prisjetiti kako je uvijek postojala jedna druga strana.

hkm.hr